Lucijana Živković | U dvorcu žutih pločica

Vjeko nije niti slutio da će baš taj dan doživjeti susret života. Ali čim ju je opazio na vratima prostorije gdje je prikupljala novac za ulaznice na nekad poznate omladinske zabave, uočio je njezinu pojavu, drugačiju od drugih. Ne, nije bila lijepa već nekako posebno privlačna, krhka, a opet lijepog držanja u zelenomaslinastoj pletenoj haljini koja joj je obavijala tijelo, ističući njegov oblik pješčanog sata. Na toj, gotovo savršenoj figuri, isticala su se prsa, naglašena tek toliko da privuku pozornost, ali ne i vulgarno. Haljinu je zapamtio zauvijek.

Činilo mu se sasvim prirodnim da joj priđe dok nije ugledao njezinu pomoćnicu u poslu, djevojku s kojom se nekoliko puta vidio, gotovo samo u prolazu, na nekim mjestima na kojima nikada ne bi mogao zamisliti ovu koja ga je sada toliko privukla. Iako ga je na tren zaustavila pojava ove druge, on ipak priđe i pozdravi obje, pitajući za ulaznicu. Djevojka se samo nasmiješila, ali s dozom simpatije, što je njemu bilo dovoljno, a pogotovo kada je dodala u polušali da takvi dobri dečki mogu ući i bez ulaznice.

Dok je prijateljica mrgudno negodovala što je nju izostavio iz svoje sfere interesa, njegovo je društvo, stariji brat s prijateljem, produžilo u sljedeću dvoranu s pozornicom, gdje je treštala glazba lokalnog benda, u pokušaju pronalaska prikladne zabave za starije dečke.

Mladić koji je nosio čokolade za prodaju na drvenom pladnju zainteresirano je prišao jer ju je smatrao svojom djevojkom no novajlija ga zaustavi i ponudi djevojci da izabere čokoladu. Ona odabere jednu, a on plati, ne znajući ništa o vezi nje i ovoga ponuđača čokolade. Pratio ih je podrugljiv smiješak prijateljice. Na njezino izazovno pitanje zar se ne želi zabaviti u sali gdje je glazba, on odgovori da se već dobro zabavlja.

A kada se ulazak prorijedio, a izlaženje sa zabave učestalo, u grupicama, parovima, pijano ili pripito, i ona najavi svoj odlazak. Pridržao joj je proljetnu jaknu od brušene kože koja je odlično  išla uz haljinu i na tren je osjetio kako se naslonila na njega dok joj je pridržavao rukav.

Ponudio je da ju otprati jer je razočarana prijateljica, koja ih nije uspjela razdvojiti čitavu večer, otišla s nekim veselijim društvom. Prihvativši ponudu, prošli su kroz hodnik žutih pločica na kojima je prvi put ugledala njegov lik i odmah se zaljubila.

Prošli su kroz začuđujuće pusti park obrastao svibanjskim raslinjem i izbili na cestu. Kroz noć mjesečine pošli su do njezine kuće. Nije bilo daleko, a oni su čitavo vrijeme pričali o glazbi i grupama koje su slušali. Iako stidljiva, ali odličnog sluha, ona je čak i zapjevala nešto od Josipe Lisac. Koračali su lagano cestom, ne držeći se za ruke niti izmjenjujući išta osim riječi. Stala je na mjestu gdje je kratka staza od glavne ceste vodila do njezina stana.

Sada znam gdje si pa se vidimo, rekao je i zovem se Vjeko. Ja sam Zdenka, uzvratila je. Približio se i poljubio je osjetivši da te usne još nisu vične  poljupcima i stoga je poljubac bio gotovo prijateljski. Dok je uz pozdrav, mašući odlazio, njegovu priliku u crnoj jakni s crvenom trakom duž rukava i crnim samtericama  polagano je gutao mrak.

Godinama kasnije već oronuli dvorac je obnovljen kao turistička destinacija. Kći ju je, želeći je iznenaditi, utrpala u auto. „Vodim te na kavu,“ reče. Vidjevši kamo idu Zdenka se sjeti: „Ovdje smo se upoznali tvoj tata i ja:“ „Ozbiljno, nisam znala,“ odgovori kći. I ušavši u poznati dugi hodnik opazi da više nema žutih pločica. Prizori sa zidova hodnika prikazivali su prošlost jedne druge obitelji – obitelji grofa, nekadašnjeg vlasnika.