Poslujući po dvorištu jednoga jutra, ugledao je u daljini rođakov auto koji se poput crvene točkice, poskakujući na neravnome putu, približavao selu. Ubrzo ugleda poznati lik za volanom fiće i mahne mu nekako radosno u nadi da mu donosi dobre vijesti.
Pričeka dok je rođak Mijo parkirao auto u dvorištu te mu ovaj, nakon kratkog protezanja, pruži ruku. „Evala rođo, pa kako je?“ Joso će razdragano sluteći da ovaj ne dolazi uzalud.
„Dobro je, dobro, neg’ mi daj ništo popit’, crka san od vrućine!“ požali se rođak. Domaćin pozva gosta u hladovinu murve , a sam ode u kuću i vrati se s vinom i vodom te rasparenim čašama. „Pa reci šta ima!“, potakne gosta Joso. Ovaj ispi čašu nadušak i nalije još jednu, ali s više vode. „Čekaj, moran prvo doć’ sebi!“, jedva između daha promrmlja Mijo. „A di ti je mala?“ upita domaćina okrećući se oko sebe ne bi li ugledao Anđeliju. A on, kao da se tek sada sjetio o kome je riječ, zazove kćer: „Ajde vanka izađ’ nu da te rođo vid’!“
Gost se iznenadi njezinu izgledu: snažnom tijelu kao u muškog, jakim nogama i plećima te širokom plosnatom licu. „Dobra je,“ ocijeni on odoka, „nije baš lipotica, al’ šta imaš od lipote?“ Joso ga pogleda ispod oka: „Rec’ ti meni jel’ ima šta posla za nju? Vrime leti, neš’ - čekat starost.“
Mijo će: „Ima, neg’ šta da ima za ovaku curu!“
„E, onda je vrime za spizu. Nu de Anđo iznesi štogod za pojist’!“ zapovijedi joj otac, a onda se opet obrati gostu: „Pričaj, de’!“
„Naša san joj dobro misto u jednog čovika, malo starijeg, ono ka mi, reka bi. On ti je u kolicima, invalid i triba nekog da ga pazi i vozi kud bi on tija. Tamoka će i stanovat i još će dobit šolde.“
Joso pozorno, ispod oka gleda i sluša Miju. Imao je za njega bezbroj pitanja koja odmah treba razjasnit. Takav je, ništa ne prepušta slučaju. Kad su dogovorili sve detalje, rođak upita: „A neš pitat Anđeliju jel ona oće ić odovod u grad?“ „A šta iman pitat? Iće kud joj ja rečen“, obrecnu se Joso na rođaka koji se usudio posumnjati u njegov autoritet.
Time je Anđelijina budućnost bila odlučena. A Mijo, vidjevši da je postigao željeno na obostranu korist, izvadi iz džepa kovertu i dade ju Josi: „Ovo ti posla Stipan, taj čovik, ka rečmo niku akontaciju. Uzmi, bogat je on. Ništa neće Anđi falit u njega. Sad iden, iman još usput posla. Za sedmicu dana eto me po curu. Nek se spremi da ne čekan.“ Pozdraviše se srdačno i crveni fićo, ovaj put u drugom smjeru, odskakuta kroz kamenje put grada.
Joso tek sad otvori kovertu i ugledavši pozamašnu svotu u njoj, nasmiješi se. No Anđeliji ne reče ništa o novcu.
Nakon večere Anđelija stidljivo pristupi ocu s pitanjem: „A šta je tija onaj čovik?“ Joso je podsjeti kako je išao u grad da nađe za nju neki posao i da mu je rođak Mijo pomogao i došao reći da je sve sređeno, da je našao mjesto baš za nju i dolazi po nju za sedmicu dana.
Ona se isprva snuždi, no onda shvati da će vidjeti svijet izvan ovih polja i suhozida koji kao da su ograničili ne samo zemlju, nego i njezinu slobodu. „A što mi može bit’?“ pitala se ona retorički, hrabreći se. Pomisli na novac koji će zaraditi, prvi novac koji će biti samo njezin i na licu joj zasja ponos.
Prebrala je robu da je priredi za odlazak i dok je tako poslovala Joso ju je promatrao s izvjesnom ljubomorom. Odsad će sam morati brinuti o kući i sve kćerine obaveze past’ će na njegova leđa. Njegovo lice, izbrazdano vjetrom i suncem malo se smrkne, no onda posegne u džep i pod prstima osjeti debljinu koverte koju mu je poslao Stipan. To ga smiri i on pođe na počinak.
(priča se nastavlja)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.