Kad zamislimo da je beskrajan taj naš Svemir, odma nas od čudesa trese nemir.
Zar to nisu ogromna čudesa da nigdje on nema zida, ni tvrdih zavjesa?
Svaki se objekt sa čvrstom ogradom pojača, a samo taj Svemir oko sebe nema tvrdog omotača.
U tom prostoru svašta se zbiva, najviše se susreće vatra živa.
Jednako i u svemirskom Kotlu vatra prži, iako ni on nema dna da je drži.
I u njemu se crvena kaša kuhati zna, pa iako on nema poklopca ni dna.
Dok se u tom Kotlu sve rude tope, ubrzane varnice prostore škrope.
Iz Kotla munjevito polijeću i kugle vrele, ali se međusobno vidjet ne žele.
Sve dotle su u crvenilu užarena tijela, dok se ne začaure u tvrda odijela.
Tko od njih dobije najdeblju koru, taj će dominirat u svemirskom prostoru,
Opet to i fizički znači, da veličina, rotacija i gravitacija, nekog manjeg privlači.
Iz toga bi trebalo znati svako dijete, kako su nastale stare i nastaju nove planete.
Iako nam je taj Svemir i odviše mudar, ipak se i u njemu dešava i sudar.
Od te ogromne udarne brzine, nastanu mnoge olupine.
Takav sudar rasturiva i mnoge komete koji ponekad i našoj zemlji prijete.
Pri sudaru i vatreno jezgro ostavlja trag, dok ne dosegne ohlađeni prag.
I ta vatrena staza duga ili kraća, možda se opet u svemirski Kotao vraća.
Na kraju, ne vidimo uvijek da su sve planete okrugle, jer nam sjene zvijezdice, kad se smrači,
izgledaju pločaste kao kolači.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.