Ivica Kesić | Mjesečina

Po pučini, tiho, razlila se tama,

u kolijevci modroj ljuljaju se vali;

s mjesečinom su se i snenim zvjezdama,

ljetom zaneseni malo zaigrali.

Na pješčanom sagu blistaju nam tijela,

srebro se sa neba prosipa po nama;

požudno si, smjelo, cijelog me uzela,

raspalila zgaslog ognjenim usnama.

Putnik se nebeski ka obzoru šeće,

zagonetno gleda kroz palmine grane,

prijatelj je stari, izdati nas neće,

sve je naše dosad sačuvao tajne.

Prikradaju nam se prve niti zore

sluteći svršetak našeg tajnog čina.

Ti, topla i vlažna, bila si k’o more,

ja rasut po tebi bijah mjesečina.