Lucija Prebanić | Djevojka na doku

 

Oči su se umorile tražeći obris tvoga tijela,

Sad me valovi ljuljaju kao brod u luci,

I nikud ja ne krećem.

Vezao si me za ovaj dok

Bogom i obećanjem.

Tužna zaranjam noge,

U pijeskom zamućene vode.

Daj pojavi se 

U pjeni valova,

Budi topao vjetar,

Pjesma cvrčaka.

Hajde zagrli me s leđa,

Zamrsi kosu slanim prstima.

Dok Sunce se u moru skriva,

Nek moje biće u tvome počiva.

Ja ne vjerujem u brodolomce

I zato te ne tražim 

Zamotanog u staklenoj boci.

Ne, ti si tamo gdje i svi pomorci,

Sve krivo rođene ljuskave ribe,

Svi što žive, ne samo da žive.

Bacam latice u more,

Trgam ih poput djeteta.

Tražim odgovor na sto načina,

Jer u meni je ona ista želja

Da se pojaviš u pjeni valova,

Kao topao vjetar

Ili pjesma cvrčaka,

Da me iznenada zagrliš s leđa,

Zamrsiš kosu slanim prstima.

No, Sunce se već odavno skrilo,

Tvoje biće pod valovima usnulo.

Tad kliznem sa doka,

More se presijava.

Poput potonulog broda,

Moje tijelo pod valovima počiva.

Prije bijah vezana,

Sad sam ko riba slobodna,

Prije bijah mrtva,

Sad sam u pijesku s tobom živa.