Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Elizabete Končić "Grgine lutke"

(ilustrirala Sara Trlek; Zagreb: Semafora, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Moje prijateljice 

Ne znam jesu li vaše prijateljice slične, imaju li nešto jednako. Moje su uglavnom različite, valjda je to tako s piscima. Međutim, kad sam čitala početak Elizabetinog romana, sjetila sam se svoje prijateljice Zoje. 

— Moram vas upoznati. — rekla sam Elizabeti — Tebe i Zoju. 

— Hah, dobro! — osmjehnula se ona — Ali Grga, reci mi što misliš o Grgi! 

— Pa to ti i govorim: kao da su braća, tvoj Grga i Zojin Jona! Nisu isti, ali u mojoj mašti, baš bi se lijepo slagali. 

Elizabeta Končić se više nije smješkala: prasnula je u smijeh. Jer zaista, trebale smo razgovarati o njenom romanu koji je već napisan, a ne o nekom što bi bilo kad bi bilo. Ipak sam joj pojasnila vezu između Grge iz romana "Grgine lutke" i Jone iz romana "Planet Nasmijani". 

Večer je, dječak je sam u sobi, u jednom od bezbrojnih gradskih stanova. On se pita, čitatelj se pita, što će biti sutra. Svi želimo da bude shvaćen i prihvaćen, da stekne prijatelje, da bude siguran i samopouzdan.

Grgin položaj 

"Navečer kad se u zgradi koju vidim sa svojeg prozora upale svjetla, često sjedim uz prozor i promatram ljude. Iako sam od njih odvojen samo žutim pravokutnicima stakla i kvadrima tamnoplavog zraka, meni se čine kao da su ti ljudi u nekom drugom svemirskom balonu. Čine mi se tako dalekima kao da im se nikad i neću moći približiti". 

Zašto je Grga sam i nepribližen, nije teško odgonetnuti. I tako oni koji se brinu o njemu, mama prije svih, smišljaju recept za pomoć. Šalju dječaka na jednu neobičnu radionicu

"Kuća je stajala na osami šumskog proplanka. Na svojem pročelju imala je samo dva prozora koja su starim izlizanim letvicama bila podijeljena u šest staklenih kvadrata. Krov joj je bio prekriven mahovinom iz koje je raslo neko cvijeće koje se sada zbog hladnoće preobrazilo u crne kvrgave noge ogromnih pauka." 

Tu Grga treba biti sam sa sobom, ozbiljnije nego navečer u svojoj zgradi. Bez ikoga i ičega poznatog. 

Još nešto je važno znati o Grgi. S nepunih pet godina, volio se baviti kojekakvim popravcima. Zato sam za sebe kaže da je bio šupni majstor. 

"Popravak i dorada stvari, time ću se baviti i kad odrastem, odlučio sam već tada, jer sam osjećao da ta neka baš- moja-stvar može nastati samo iz tog uzbuđenja kojeg osjećam u tom tajnovitom prostoru koji postoji između mene i moje šupe." 

Grgine lutke 

Grga sada nije u šupi nego u "kućici u šumarku na kraju šljunčanog puta". S učiteljem je, potpunim neznancem. 

"Osjećao sam trnce u želucu, srcu, grlu, ustima, rukama i nogama. Tko zna što je danas smislio za mene." 

Učitelj nije bio nasilnik. Ono što je smislio bile su upute za izradu lutaka. Grgine lutke će pomoći „u introjekciji i projekciji i izražavanju naših bolnih osjećaja!'" 

Naravno, Grga nije imao pojma što je introjekcija. Učitelj mu je nastojao pojasniti. Rekao je da je to gutanje poruka bez žvakanja. 

I podsjetio ga je na to da je neprožvakana hrana teška kao kamen. 

"'U životu treba dobro žvakati, a ne gutati neprožvakano'", dodao je. 

Grga je počeo shvaćati. Do tada je bez žvakanja gutao introjekte, poruke od onih koji ga vole (mama, baka, djed). Sam nije znao zašto nije žvakao. 

"'Valjda zato jer si mislio da to tako treba.'", rekao mu je učitelj. 

Zatim je Grga pristao izrađivati lutke o neprožvakanim zalogajima zvanim introjekti. Uz svaku lutku ići će i priča. Osim Grgi, to će pomoći i drugoj djeci koja u želudcu imaju takve zalogaje.

Pomagači 

Grga pomagač radio je u samoći i tišini. Ali nije neprestano bio sam. Kad je trebalo i njemu su stigli pomagači. Jedan od njih je Roki. 

"Prvo sam ugledao njegove male izlizane tenisice, zatim šarenu vestu preko koje je nosio zelenu kravatu - jednakokračni platneni trokut s nečijim otisnutim telefonskim brojem."

Roki ne govori, ima lopovske prste i jako kratke noge. 

"Iako je bio niskog rasta i puno slabiji od Grge, ponos mu je davao dodatnu snagu." 

Druga pomagačica je Aprili.  Ona je visoka, ima nestašnu riđu kosu i zelenu kapu. 

"U zelenom kaputu s okovratnikom od umjetnog bijelog krzna ispod kojeg je provirivala šarena haljina odjevena preko traperica podsjećala je na božićno drvce. Žustro je koračala u onim crnim nepoderivim gležnjačama". 

Ne znam sjećate li se, aprili smo već sreli u romanu "Pošta za Li". Taj roman je također napisala moja prijateljica Elizabeta Končić. No je li to baš ona ista Aprili i kako se sve završilo, sami odgonetajte! 

Ja ne mogu prestati čitati Elizabetine romane, ponovno i ponovno. Ali znate što? — Aprili mi je došla u posjet! I naravno, sad smo prijateljice.