Zrije polusan, a java još je nagluha,
Razum sastavljen od bunila i čuđenja,
Nebom sobe titra privid blijeda zloduha,
Tiha meka sjena uskrsla iz buđenja.
Kao odraz mrlje, na oku, neuhvatljiv,
Zbunjuje i koči sekunde novog dana,
Ničem nije sličan, po ničem prepoznatljiv,
Oblik taj što opsjeda čula iskidana.
Jedna riječ mi treba ko zaporka za dalje,
A da nije mantra, ni molitva za žive,
Tupost da prokunem koju snenost šalje,
Polubudan brojeći te minute sive.
A prije no što riječ ta otvori mi vrata,
Tvoj me dodir blagi već otključa iznutra,
Izlazim iz usnulog sebe-plagijata,
U mahnitost, u vrtlog, do novoga jutra.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.