Zorica Antulov | Marko iz mog kvarta

Podmetnuo bi mi nogu i stavio guštericu u cipelu. 

Nasmiješio se i pobjegao,  

dobacio foru blesavu. 

Namignuo

i sutra opet 

ponovio tu istu glupost veselu. 

Marko!

Marko iz mog kvarta. 

Jedno od imena skupnih, sa liste,

što zovu ih žrtvama rata. 

Viđam mu starce. 

Korak im sakat. 

Ka grbu? Ka grobu? Ka zastavi? 

Prekinut, težak i kao da čeka da nešto se 

nestalo nastavi. 

Gledaju oboje negdje daleko 

u prošlost im poznatu, istu, 

al' nalaze samo sadašnjost mrtvu

i hladnu,

 mramornu bistu.

I natpis na zgradi suroj, skrivenoj,

nevidljivoga kvarta,

gdje majke žrtava bez djece  dišu

sjeti me našeg Marka. 

Nikakve ruže, tek

namignem kratko 

u kretnji neprimjetnoj.

Zahvalim tako svom vragolanu, 

na žrtvi bezuvjetnoj. 

Imenu znanom što čudno zvuči

tamo  - na žrtvenoj listi.

I liku što uopće ne izgleda isto 

na ledenoj,

bezglasnoj bisti. 

Sa starom forom, sklepanom davno ,

u danima prije rata,

osmijeh mu vratim pod vjeđama mrtvim

kad vratim kazaljke sata. 

I jače no ruža zamiriši pozdrav 

što služi k'o povratna karta

u vrijeme dok nije on bio žrtva -

već Marko iz mog kvarta.