Branko Filipović | Femina feminus

 

Uz' zid! 

Satjerana sam uza zid, u kut.

Bolno je moje čekanje, 

od rođenja...

I opet udarci,

niski, uz' povike i kikot...

iz tame prošlovjekovne

za novu budućnost.

Ne nas sanjalica,

što snove u život tvore,

već 'onih'  što  život čine

bolnim, mučnim i sramnim.  

Ne, ne bole me njihovI udarci,

bole me njihove ruke

što znale su milovat' nježno,

a sad'… 

zatvorenih očiju slijede pogled. 

I zid iza mene jeca,

priziva razum

onih što živjele su to. 

A samo tup odjek...

I žuta mi krv udari na uši,

kad' sunce mi zrakom tankom 

dodirnu obraz

onaj što ispljuvke ne htjede trpjeti,

već reče

uz' osmjeh, 

bez pokajanja:

Za svjetlija nadanja,

bez prisile kajanja,

zbog zlobe i jala…

još jedna strada.

Pala sam... 

I kosti mi lomi...

A moje tijelo se grčeći raduje 

nestanku svome

nazdravljajući vlastitom krvlju

koja će orositi dom naš negdašnji,

već krvlju natopljen;

i temelje zida mojim raspadanjem učvrstiti,

da bude postojan 

za neka nova nasilja,

prozivanja, prizivanja i pozivanja...

I to, pred nekom novom 

STAROM INKVIZICIJOM. __________________________________________ Posvećeno žrtvama femicida