Katarina Budić | Intervju

Vruće je, a ovaj reflektor mi pilji točno u lice. Trepćem, žmirkam pokušavam razbistriti pogled što neprimjetnije. Počelo je prije par minuta. Da sam znala, ne bih pristala na snimanje uživo. To što mi je tiskana prva knjiga me tako razveselilo da sam bila spremna vikati tako važnu vijest cijelom svijetu. Pozvali su nas par novih spisatelja u studio gdje se snima emisija o kulturi “ Upoznajmo nove nade hrvatske književnosti” i to baš u podne. Ne znam jel’ gore u podne ili u ponoć. Mislim da ni u jednom od ta dva termina nitko ne gleda emisije o kulturi. Što je, tu je. Pristala sam i gotovo. Sad ti, moja Luco, izvoli pričati nešto pametno o svojoj knjizi koju sigurno nitko nije pročitao osim voditeljice emisije. Valjda je ona pročitala, a što ako nije? Kakav će to razgovor biti, majko moja, pod ovakvim reflektorima? Osjećam kako mi se znoj cijedi niz leđa. Zašto sam obukla baš ovu haljinu koja mi je tijesna i od umjetnog matrijala kad znam da imam valunge i u pamučnoj spavaćici. Uspravila sam se u fotelji nastojeći odmaknuti leđa od naslona. Sad je bolje. Kad tako uspravno sjedim, ne vidi mi se trbuščić. Nisam provjerila u ogledalu kako izgledam u toj haljini kad sjedim. Greška. Sjedim uspravno, uvučenog trbuha i dišem polako. Evo ga, sad će opet. Ovoga puta udara u glavu. Osjećam kako mi je čelo mokro i kapljice znoja kreću prema očima. O ne! Rastopit će mi šminku. Našminkali su nas prije emisije, popravili frizure, prikvačili mikrofone i pozvali za stol u studiju. Krajičkom oka primjećujem nešto tamno s desne strane. Ne smijem okrenuti glavu. Ne znam koja me kamera snima. Sad sam se već uplašila. Što je to s desne strane? Da nije moždani? Polako podižem ruku i lagano, praveći se da mičem kosu s lica, dodirujem to nešto crno s desne strane. Odahnem. Trepavica. Zalijepili su mi i umjetne trepavice. Kažu da je pogled tad tajanstveniji. Ma mo’š mislit. Baš sam tajanstvena s odlijepljenom trepavicom. Užas! Katastrofa! Trepavica se zalijepila za moj prst. Što ću sad? Pritišćem prstom trepavicu na kapak, držim neko vrijeme, čini mi se čitavu vječnost, a onda mičem prst. Neprimjetno skrenem pogled prema prstu očekujući trepavicu na njemu. Nema je. Nije ni na podu. Izgleda da sam je uspjela zalijepiti nazad jer onog crnog više nema. Trepnem jednom pa još nekoliko puta. Ništa. Vidim jasno voditeljicu i ostale sudionike razgovora. Od sve muke koja me snašla nisam slušala o čemu pričaju, ne znam koje je pitanje voditeljica svima postavila. Kad sam ja na redu? Što ću reći kad nisam čula pitanje? Sad mi je drago što emisija ide u terminu kad nitko ne gleda. Ali jao, morala sam se pohvaliti svima u mom malom mjestu da ću biti na televiziji. Znam da će moja prijateljica Štefica gledati i knjižničarka Marta, sigurno. Dobro, njima mogu objasniti što je bilo s trepavicom, neće mi zamjeriti. Sad se jedino mogu nadati da ostatak susjeda i poznanika neće gledati, zbog zavisti. E moja Luco, u što si se uvalila. A mislila si kako je lijepo biti pisac, svi te prepoznaju, dive ti se, zavide što si popularna, što znaš tako lijepo složiti riječi u priču i svašta još. Nikad nisam pomislila kako je neugodno sjediti pred reflektorima i govoriti jasno i pametno. Još malo i ja sam na redu. Hvatam riječi koje izgovara mlada pjesnikinja i polako slažem svoje misli u rečenice. Ja sam napisala knjigu i znam što sam htjela reći njome. Sad se samo trebam smiriti i ispričati to svima koji gledaju. Dobro da sam zadnja na redu. Možda onu nezgodu s trepavicom nisu ni snimili. Paničarim bez veze. Voditeljica me zazove imenom i ponovi pitanje. Odahnem. Dobro je. Pitanje je jednostavno i znam odgovor. Dalje je sve išlo glatko i bez valunga. Čini mi se da sam dobro govorila, a ostalo me ne zanima. Izgledam kako izgleda žena u godinama koja se muči s valunzima i pokojim kilogramom viška. Važno je ono u glavi i osmijeh, a ja sam se stalno smješkala. Uvijek su mi govorili da imam lijep osmijeh i ja se toga držim. Čim sam stigla do kuće, još nisam ni kapiju otvorila, na prilazu ispred svojih kuća me dočekale susjede. Smješkaju se i mašu s druge strane ulice. Znam da su gledale i sretna sam što su vesele. Sigurno im se svidjelo kako sam govorila. Sad se mogu hvaliti kako im je susjeda uspješna spisateljica. Pređem na njihovu stranu još uvijek se smješkajući. 

- Gledale smo te na televiziji, a što ti je to bilo s trepavicom? – upita susjeda škiljeći kroz naočale. Eto ti kulture. Nit’ su slušale, nit’ knjigu pročitale.