Petra Podhorsky | Neredi, pljačke i osjećaji

  

Zadnjih mjesec dana bavim se uz pomoć predivne terapeutice svojom nutrinom, osjećajima. Pala mi je na pamet ideja da se pozabavimo u našem sljedećem broju baš tome – emocijama, osjećajima i emocionalnosti (kod gluhih i nagluhih, kad smo već kod toga). Paralelno s tom idejom, neredi u Zagrebu i pljačke (zadnja za koju neposredno znam je pljačka Konzuma u mojoj zgradi, u kojem je bilo i moje mlađe dijete) te neredi u nama samima koji nam uzrokuju probleme.

Ima li netko tko je gluh veću emocionalnu zbrku u sebi od nekoga tko čuje? Ne mora biti! Naprotiv!

Gluhi se koncentriraju na svoju nutrinu (a mogli bi kao odrasli još i više), svoje osjećaje pa su ih samim time i skloniji dovesti u red, no ipak je to ovisno od čovjeka do čovjeka. Nemam pojma što se događalo u glavicama male gluhe djece (svi moji gluhi prijatelji gluhi su od rođenja ili ranog djetinjstva), kada nisu mogli spoznajno sudjelovati u govoru i slušanju i kako je to utjecalo na njihove osjećaje. Jesu li ostali negdje duboko uplašeni, zakočeni, zapostavljeni, zanemareni, zbunjeni, frustrirani zbog zlostavljanja vršnjaka u školama... Ne znam, ali pretpostavljam da, ako se danas dobro nose sa svime time, mora da su razvili fantastične obrambene mehanizme.

Često se sjetim tučnjava u klubu gluhih, opijanja, svađe zbog partnera, zbog dugovanja novca i raznih razloga. 

I „mi“ imamo rastave brakova, imamo roditelje i djecu tih roditelja koji nisu mogli izaći na kraj sa svojim problemima iz djetinjstva te su se okrenuli sebi zbog nedostatka dimenzije zvane međuovisnost (od ovisnosti do neovisnosti, a most je međuovisnost), ili su si, a to je čest slučaj sa gluhim ženama, natovarili na leđa svu odgovornost vezanu uz djecu, posao, zarađivanje (ako imaju sreću da rade) i odgoj djece, kao i svoj osobni razvoj.

Vrijedilo bi se pozabaviti emocijama gluhih koje su u suštini vrlo prirodne, no, ovisno o samopoštovanju osobe, varira njegov stupanj svijesti o tome.

Danas, kad se sve „ruši“, „raspada“ i kad je sve nesigurno i nestalno oko nas, valja se okrenuti unutarnjim vrijednostima kao što su pouzdanje, mir, ljubav (i to djelotvorna, a ne samo ona na riječima), pomaganje, praštanje, disciplina i svijest da je samo na nama da se promjene dogode. Jer one će se dogoditi tek kad sebe promijenimo, a to je moguće tek kad sebe istinski prigrlimo i prihvatimo, bez obzira jesmo li gluhi ili čitav život bez jednog ili oba roditelja, jesmo li slabovidni ili sve to zajedno, jesmo li plašljivi ili agresivni, lijeni ili radoholičari, ovisni o nekome ili nečemu… Bezbroj toga nam može nedostajati. No, kad to učinimo, počet ćemo djelovati s onim što je pozitivno u nama i za nas, jer svaka ta „mana“ može postati vrlina ako se upotrijebi u korisnu i dobru svrhu.

A samo kao korisni možemo biti zadovoljni sa sobom, naravno, kad smo učinili koliko možemo.

A možemo, koliko možemo. 

Vaša Petra