Znaš ono?
„Ne znam! Trebao bih kao nešto znati?!“
Trebaš li?! Još se uvijek pitaš.
„Pitam se, pa što!“
Ništa!
„Nevjerojatno! Znaš,
ponekad pomislim
kako s tobom i nije baš sve u redu.
Trebao bi potražiti pomoć i to ne bilo kakvu.
Stručnu pomoć „čovječe“.
Odgovori na sva ta tvoja pitanja
dio tebe su i ako malo bolje,
malo dublje, pogledaš u svoju nutrinu,
možda na trenutak
ugledaš mala plava čovjekolika stvorenja
kako tumaraju zaboravljenom šumom djetinjstva.
Možda se i probudiš na odjelu
privezan za metalni krevet, znojan i uplašen
zbunjen svim tim pogledima medicinskog osoblja.“
Eto vidiš.
Znaš i kad misliš drugačije.
To je to! Manje-više,
sve ono o čemu ti cijelo vrijeme govorim,
samo me ponekad ne slušaš.
Malo pažnje i prisebnosti. Koncentracija,
pa konceptualizacija i na kraju
kastracija vlastitih osjećaja i misli
naučenih onako, usput
od velikih umova minulih stoljeća
rekapitulirat će sve tvoje o tebi
i za tebe
zauvijek.
Čovječe
i kad ne znaš znaš i kad znaš
svejedno zaboravljaš. Kao da
u ništa više nisi siguran. Ni tko, ni što si.
Za početak, opusti se, bit će dobro,
samo
promijeni terapiju i onog napornog
terapeuta.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.