Umro poznati pisac David Albahari

Foto: Blaues Sofa, Berlin,
Deutschland - Wikipedia

Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.

Stigla je u nedjelju 30. srpnja vijest da je - David Albahari , srbijanski književnik i prevoditelj, židovskog porijekla - preminuo nakon duge bolesti u Beogradu u 75. godini.

Rodio se 15. ožujka 1948, u Peći na zapadu Kosova u obitelji 

židovskog porijekla. Njegov otac je bio aktivan član židovske zajednice.  Od malih nogu David je upoznat za židovskim običajima, budući da su se u njegovoj obitelji redovno obilježavali židovski blagdan. Svijest o njegovom židovskom porijeklu počela je kod Davida u drugom razredu osnovne škole. Naime, na satu je odgovorio učitelju da je Židov („Jevrej”), a učitelj je postavio za dijete nerazumno pitanje: „Pa zar vas još ima živih?“. Ovaj razgovor sa učiteljem nikada nije shvatio zlonamjerno, a i u njegovom razredu bilo je djece različitih nacionalnosti. Mnogo puta je njegova obitelj na ljetovanje odlazila sa židovskom zajednicom  na more u židovska odmarališta. Tu je naučio pjevati  mnoge pjesme na hebrejskom, također je saznao mnogo o Izraelu. S godinama, sve je više rasla njegova spoznaja o ličnom identitetu. Kada je nakon osnovne i srednje škole, koje je pohađao u rodnom mjestu, došlo vrijeme za studije, odlučio je da se preseli u Zagreb. Studirao je engleski jezik i literaturu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

Od početka 1970-ih do 1994. radio kao urednik u više beogradskih i novosadskih izdavačkih kuća i časopisa (Vidici, Književna reč, Politika, edicija Prva knjiga Matice srpske). Često se ističe da je jedan je od najboljih srpskih poznavatelja suvremenih književnih pojava. Osnivač je i urednik časopisa za svjetsku književnost Pismo (1985).

Albahari je poznat po svojoj društvenoj aktivnosti. Godine 1991. izabran je za predsjednika Fondacije jevrejskih zajednica u Jugoslaviji. Ali tri godine poslije preselio se u Kanadu – u Calgari zajedno sa članovima svoje obitelji. 

Tokom intervjua nije volio  davati odgovore na aktualna politička pitanja. Javnost je kroz analizu njegovih djela, u kojima se često sreću povijesne i političke situacije doznala njegove stavove.  

Volio je čitati, i u mladosti je čitao sve što mu je dolazilo pod ruku. Uživao je u gledanju filmova. Svoje je priče upravo tako zamišljao, kao u filmovima. Na njegov  pristup književnosti najviše je utjecao njegov prijatelj Petar Vujičić, koji je prevodio djela sa poljskog i nekoliko drugih jezika. Vujičić mu je dao nekoliko jednostavnih pravila koja su bila od značaja tijekom pisanja. U početku je Albahari izmišljao priče, a onda je, zahvaljujući savjetu ovog njegovog velikog prijatelja, inspiraciju za priče pronalazio u svojoj okolini. Tako su nastali njegovi likovi u kojima svako može pronaći  dio sebe.

U književnosti se javio zbirkom priča "Porodično vreme" i tu prvu knjigu objavio je 1973. godine. Pet godina kasnije tiskan mu je i prvi roman "Sudac Dimitrijević".

Kao pisac se ističe  pripovjedačkom vještinom ali unosi autobiografske elemente i to djelomično autobiografsko nadahnuće trajno je obilježje njegova pripovjednoga rukopisa. Obzirom da je židovskoga podrijetla, što je dijelom i tematski usmjerilo njegov opus, u Beogradu je promovirao je srpsko-židovske pisce, a početkom 1990-ih pomagao je ratom pogođenoj sarajevskoj židovskoj zajednici. 

Od jeseni 1994. živi u Kanadi, tek  2012.godine se preselio u Beograd. Čitavo vrijeme piše i objavljuje na srpskome jeziku. 

Objavio je više od deset zbirki priča (među ostalim  „Opis smrti”,1982; „Pelerina”, 1993; „Neobične priče”,1999; „Svake noći u drugom gradu”, 2008; „Male priče”,2013), te petnaestak romana („SudijaDimitrijević”, 1978; „Cink”, 1988; „Snežni čovek”,1995; „Svetski putnik”, 2001; „Ludvig”, 2007; „Kontrolni punkt”, 2011; „Životinjsko carstvo#, 2014) i šest knjiga eseja („Prepisivanje sveta”, 1997; „Dijaspora i druge stvari”, 2008; „Pamtivek”, 2010). 

 Također se u novije doba okušao i kao pisac za djecu („Ni dana bez čuda”,2010) i dramatičar („Tri drame”, 2013). 

Zajedno sa karikaturistom i ilustratorom Dušanom Petričićem autor je knjige za djecu "Ema i jež koji nestaje", a kao koautor potpisao je i "Knjigu o muzici" sa Žarkom Radakovićem.

Prevoditelj je s engleskoga, preveo je veliki broj knjiga, priča, pjesama, eseja i dramskih tekstova mnogih američkih, britanskih, australskih i kanadskih pisaca, među kojima su Saul Bellow, Isaac Bashevis Singer, Vladimir Nabokov, Margharet Atwood, Sam Shepard i drugi.

Bio je član Srpske akademije znanosti i umjetnosti, PEN centra i Srpskog književnog društva. 

Djela su mu  prevedena na više od dvadeset jezika te je nagrađen svim važnijim srpskim književnim nagradama a kao višestruko  nagrađivanom piscu  među najznačajnijim priznanjima je Andrićeva nagrada za zbirku priča "Opis smrti" te NIN-ova nagrada za roman godine ("Mamac").

Iako mu je proza hermetična i slojevita izraza, uživao je  nepodijeljenu naklonost književne kritike i kultni status kod publike te se smatra ne samo jednim od  najistaknutijih suvremenih srpskih pisaca  već je i poznat kao jedan od najboljih književnika s područja naše regije (bivše Jugoslavije) a ujedno je izuzetno cijenjen u svijetu, pa će njegov odlazak  sigurno ponovo pobuditi interes čitatelja i pozornost naše i svjetske književne kritike.