Zadnji mjeseci trudnoće za kraljicu su bili vrlo naporni, teško se kretala. Radilo se o višeplodnoj trudnoći. Kraljica se osjećala vrlo umorno, disala je sa naporom i provodila skoro cijelo vrijeme ležeći u krevetu. Liječnik je pokušao smiriti kralja objasnivši mu da kraljica nije imala neki poseban zdravstveni problem i da bi se nakon poroda u potpunosti oporavila. Bilo je normalno što je osjećala toliki umor pošto je nosila više beba.
Na dan poroda svi su bili toliko preplašeni, među njima kralj i babica. Porod je bio vrlo kompliciran i kasno u noći su došle na svijet tri muške bebe, potpuno identične. Nazvali su ih Manuel, Samuel i Gabriel. Tijekom poroda došao je u pitanje kraljičin život, ostala je dugo u besvjesnom stanju. Srećom, ponovno je došla sebi i tražila vidjeti bebe iako je jedva govorila.
Kako je predvidio liječnik, kraljici se povratila snaga nakon nekoliko mjeseci i konačno je mogla uživati provodeći vrijeme sa svojim toliko željenim sinovima. To kraljevstvo je ponovno sijalo od sreće.
Tako je prošlo nekoliko godina. Jednog dana, misleći o svom nasljedniku, kralj je shvatio da nije znao koji se od sinova prvi rodio. Tradicija je bila da kraljevsku krunu naslijedi najstariji sin. Onu noć u kojoj su se njegovi sinovi rodili bila je tolika briga za kraljičin život da mu nije padalo na pamet misliti o redoslijedu po kojem su došli na svijet njegovi sinovi. Naravno da se ni babica ne bi više mogla sjetiti toga, posebno što su bebe bile identične.
Kada su sinovni odrasli i oni su nekada postavljali pitanje tko će od njih biti budući kralj. Isto su se pitali i podanici.
“Mogli bismo bacati kocku. Tko dobije veći broj neka bude nasljednik krune”, predložila je kraljica.
“Ne ide mi da na taj način odlučim tko će naslijediti moje mjesto. Mora to biti onaj koji ima najviše dara i koji je sposoban voditi jedno kraljevstvo”, rekao joj je kralj.
Ni sam nije znao koji zadatak bi im mogao dodijeliti da bi izabrao nasljednika. Tako je ostavio njima mogućnost da sami odluče što su bili sposobni uraditi za kraljevstvo i da ga time ubijede da im ostavi svoju titulu. Svakom sinu je dao pozamašnu svotu novca i period od šest mjeseci da odu od kuće. Kraljica nije bila sretna radi te odluke jer joj se to činilo predugo biti razdvojena od svoje djece. Ali je kralj bio odlučan i ubijedio ju je kako su više bili dovoljno odrasli i da su se mogli brinuti sami o sebi.
Kraljevići su prihvatili ozbiljno taj zadatak, uzeli novac i svaki je krenuo svojim putem.
“Vidimo se za šest mjeseci, sretan put. Neka pobijedi najbolji”, pozdravili su se ostavivši kraljicu u suzama.
Za nju su tih šest mjeseci bili toliko dugi, nikako joj vrijeme nije prolazilo. Kralj je preporučio sinovima da se za to vrijeme ne javljaju kući. Nekada je kraljica stajala ispred prozora nadajući se da bi se oni vratili prije isteka dogovorenog vremena.
Jednog lijepog, proljetnog dana sinovi su se konačno vratili. Nakon što su se izgrlili i izljubili kralj ih je pozvao da izlože što su uspjeli uraditi dok su bili van kraljevstva.
Tako je prvi počeo pričati Manuel:
“Oče, za ovih šest mjeseci ja sam obišao mnogo zemalja. Nisam imao neku jasnu ideju kako sam mogao doprinijeti našem kraljevstvu. Onda mi se ukazala prilika, vidio sam jednu zračnu luku gdje su davali lekcije pilotiranja malih sportskih zrakoplova i helikoptera. Mislio sam da bi bilo korisno to naučiti. Mogao bih te odvesti negdje, možda do susjednog kraljevstva ili naprimjer otpratiti naše goste. Na taj način bi naše kraljevstvo bilo cjenjenije. Uzeo sam te lekcije i naučio. Rekli su mi da sam doista dobar pilot, kao stvoren za to. Uz to sam i kupio jednu malu letjelicu.”
“Dobro, sine, vrlo interesantno. Meni takva ideja ne bi nikada pala na pamet”, bio je iskren kralj.
“A ti, Samuel, što si uspio uraditi?” upitao je radoznalo kralj.
“Oče, ni ja dugo nisam znao što uraditi sa novcem koji si mi dao. Onda sam slučajno naišao na jednu ergelu sa predivnim konjima čija je ljepota ostavljala bez daha. Odmah sam se u njih zaljubio. Uzeo sam lekcije jahanja i naučio. Dosjetio sam se kako bi bilo dobro da i naše kraljevstvo ima jednu takvu ergelu, da sudjelujemo na natjecanjima i da se pročuje nadaleko ime našeg kraljevstva. Tako sam je kupio. Eto, to je moja priča, oče”, završio je Samuel.
“Dobro, dobro, iznenadili ste me obadvojica, moram priznati”, rekao je kralj sa osmijehom na licu.
“Na tebe je red, Gabriel.”
Gabriel je izgledao malo zbunjeno.
“Oče, moram ti odmah reći da nisam ništa kupio za naše kraljevstvo kao što su to uradila moja braća. Iskreno rečeno, vidio sam jedan mali napušteni dvorac na moru i imao želju kupiti ga i obnoviti. Mislio sam da bi ga bilo lijepo imati kao ljetnu rezidenciju.”
“Zašto ga nisi kupio? Imaš pravo, nedostaje nam ljetna rezidencija na moru. Možda nisi imao dovoljno novca, sine moj?” kralj je upitao.
“Možda bi mi novac i dotekao ali sam ga već bio potrošio”, odgovorio je Gabriel.
Sada su svi bili radoznali čuti gdje je potrošio toliki novac.
“Lutajući tako bez neke precizne mete naišao sam na jedan gradić pun žena i djece koji su hodali bosi, odjeveni u poderane haljine. Bili su izgladnjeli i živjeli u kućama bez krovova. Ostao sam strašno impresioniran njihovim načinom života i odlučio se malo s njima zaustaviti i porazgovarati. Shvatio sam da su to bile poštene osobe i imale svoj dignitet bez obzira na uvjete u kojima su živjeli. Pomagali su se međusobno. Nisam odolio, želio sam im pomoći. Kupio sam im odjeću i obuću, dao da se poprave njihove kuće.”
“Doista?”, bio je iznenađen kralj.
“Ali otac je mislio da potrošimo novac za naše kraljevstvo”, rekao je Manuel.
“Tako je, a ti si potrošio sve na druge”, dodao je Samuel.
“Tišina, nastavi pričati, sine”, opomenuo ih je kralj.
“Nisam se zaustavio na tome. Kupio sam im stoku i terene gdje su mogli posijati pšenicu i povrće”, završio je svoju priču Gabriel ne gledavši ih u oči.
“Meni se sviđala ideja o ljetnoj rezidenciji”, rekao je Manuel.
“I meni, dvorac na moru… Uvijek idemo samo na planinu”, dodao je Samuel.
“Dosta priče sada. Ne moram vam odmah reći tko će biti moj nasljednik, imam ja još dosta godina živjeti sa vama”, šalio se kralj. “Ali jednog dana ćete to znati i ja sada imam jasnije ideje.”
Trojica braće su bila sretna što su se vratila kući i prestali su misliti o nasljedstvu. Imao je pravo njihov otac, bio je još tako vitalan.
Od tada je prošlo nekoliko godina i jedan gospodin se pojavio na vratima dvorca. Predstavio se kao prijatelj kraljevića Gabriela. Dolazio je iz grada čijim žiteljima je Gabriel pomogao. Gabriel ga je jedva prepoznao. Neočekivani gost je donio hranu za kraljevsku obitelj: domaći kruh i pogaču, svježe povrće i voće, jaja i meso.
“Što je ovo?”upitao je kralj iznenađeno.
“Vaše Veličanstvo, Vaš sin, kraljević Gabriel, spasio nas je od bijede i siromaštva. Pomogao nam je iako nas nije ni poznavao. Sada dobro živimo. Najmanje što možemo učiniti da mu se odužimo jeste da podijelimo sa Vama naše domaće proizvode. Ako dozvolite bili bismo sretni da Vam svaki dan dostavljamo naše proizvode”, objasnio je.
Kraljevska obitelj je prihvatila prijedlog i željeli su platiti te proizvode. Ali gospodin je odlučno odbio ponuđeni novac. Tako su svaki dan dolazili prehrambeni proizvodi odličnog kvaliteta u kraljevsku palaču i sve je bilo besplatno.
Tijekom godina kraljevska obitelj je toliko uštedjela da su uspjeli kupiti i obnoviti onaj dvorac na moru koji je vidio kraljević Gabriel.
“Sada imamo i ljetnu rezidenciju”, svi su bili sretni.
Nekoliko godina nakon toga kralj se razbolio. Dok je ležao na bolesničnoj postelji pozvao je svoja
tri sina.
“Sinovi moji, vidite, više sam star i bolestan, ne preostaje mi još mnogo života. Moram vam reći tko će od vas trojice biti moj nasljednik.”
Sinovi su ga mirno i tužno slušali.
“Budući kralj će biti onaj koji je znao pomoći drugome u nevolji. Siguran sam da će Gabriel znati voditi naše kraljevstvo na najbolji način”, bile su to njegove posljednje riječi.
Tri sina su plakala za izgubljenim ocem. Već odavno su i sami shvatili tko bi naslijedio krunu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.