Karla Kevo | Spona straha i nade

Negdje tamo, u daljini, obrisi nebeskog prostranstva sjedinjuju se s cvjetnim poljem. Sunca zrake i nebeski sjaj obasjavaju obližnju kućicu. Kućicu kao sponu straha i nade. Rekoše mi da je i život ista ta spona. Nekad je, kažu, siv i mračan, a nekad prekriven rozim ružicama i blještavilom nadnaravnog sjaja. Kao promatrač još jedne priče, sjetih se da ružice imaju i trnje. Dakle, život mora imati i trnje. Život mora biti nebesko plavetnilo, cvjetno prostranstvo i bojno polje. Onda si živio.

Kućica je divna. Dovoljno prostrana za Matijasa i Mariu. Obasjana suncem gotovo u sva godišnja doba. Miris cvijeća istaknut je u ljetnim mjesecima. Ruža je u punom cvatu i penje se na stražnji zid kuće. Dok ispijaju topli napitak u dvorištu, često vode duge i neiscrpne razgovore. Pitate se o čemu? O svemu što ljudsko oko zamjećuje (ili možda ne zamjećuje?). O cvijeću, suncu, kiši, o strahu i nadi, boli i radosti, osmijehu i iščekivanju. Započne tako Matijas: "Sjećam se kada sam posadio ružu. Bila je mala, rekao bih sramežljiva i kao da na početku odusta od mogućnosti da prekrije ovaj zid. Biljci, kao i čovjeku, potrebna je podrška i evo je tu na prostranstvu ovog zida s najljepšim cvjetovima. Svojim mirisom dopire i do susjedstva." Slušajući Matijasa, kako zanosno priča o ruži, Maria se nasmija pa reče: "Istina. Apsolutna istina. No, možemo li pričati iz te perspektive o ljudskom životu? Živimo u svijetu idealnosti, a neopisivo se bojimo. Bojimo se ljubavi, bojimo se novog koraka, bojimo se prepreka i naposljetku bojimo se sanjati. Strah je dobar samo onda kad je umjeren i onda kad je pokretač našeg životnog jedra. Jedra koje će usmjeriti našu plovidbu. Znaš li što je još bitno? Bitno je imati nadu. Nadu da ćemo se izvući iz teškog razdoblja, nadu da ćemo ostvariti svoj cilj. Znaš li što još, dragi moj Matijase? Nadu da nas neće pokolebati ni loši ljudi ni loša vremena. Živimo ljubav, sanjajmo, naporno radimo i ostvarimo svoje ciljeve. Ne uznosimo se, ne letimo, nego dolje s nizine, hrabro u nebo gledajmo. Dakle, strah i nada ljestve su do uspjeha."

Matijas najprije ne izusti ni riječ. Po glavi mu se počela motati misao o strahu i nadi i o ljepoti svega što Maria reče. Istinska ljubav života osjeti se u svakoj njenoj riječi. Sretan, što preko puta njega sjedi izgrađena i mentalno snažna osoba, a još sretniji što je ta osoba njegov životni oslonac i putokaz kad ne zna usmjeriti svoje misli na pravi put zvani život. Samo potiho reče: "U tvom biću ogleda se i moja misao. U tvom biću je moj put. Ti si moj strah i moja nada. Strah, umjeren, da dio mene u tebi nikad ne nestane, a nada da ćeš zauvijek biti moja karta, moj putokaz na ovom putovanju zvanom život."

Ja, promatrač, opet vam se javljam. Istina, nekad je teško stisnuti za ruku svoje životne oslonce i ispričati ono što nas tišti. Nekad je teško pobjeći od sebe i predati drugome svoje misli, osjećaje, strahove i nade. Dok promatrah ovo dvoje mladih ljudi, dok prikupljah još jednu svoju priču, shvatih da je život doista spona straha i nade. To dvoje neraskidiva je konstanta. Nešto nerazdvojivo i nepromjenjivo. Povezujte i vi sebe s neraskidivim konstantama. Gradite svoj život i dijelite svoj uspjeh s onima koji će biti ustrajni kao ruža s početka ove priče. Svakako, ne zaboravite da je trnje sastavni dio prebivanja na zemaljskoj kugli. Budite svjesni da trnje ima svoj vijek trajanja, vrsta je opomene i nestaje. Nestaje onda kad unatoč trnju radite, gradite, stvarate i znate što još - iskreno volite... Ljude, prirodu, sunce... Kad vam je duša čista, obojana žarkim bojama. Radujte se i strahu i nadi! No, ne dajte da vas strah nadvlada. Neka vam on bude lekcija što ubuduće izbjeći, neka vas ojača i izgradi. Nada neka vam bude zvijezda vodilja u teškim danima, koja će vaše misli usmjeriti na razmišljanje da će uvijek biti bolje. Slijedite sjaj svoje zvijezde.

Pozdravlja vas promatrač. Putnik i prikupljač životnih priča. Onih, koje se zanemaruju i zbog brzine življenja puštaju da protutnje pokraj nas poput najveće oluje. Usporimo oluju i učinimo život mirnim i sretnim. Balansirajmo domišljato naše spone straha i nade. Neka nas svaka životna prekretnica, uvreda ili što god drugo izgradi kako bismo postali odvažni i nauči koji koraci nas mogu unazaditi, a koji učiniti hrabrim da koračamo dalje. Sada, dragi moji, živite, i ne zaboravite - trnje je sastavni dio života!

//Priča je izmišljena. Glavni cilj je poslati snažnu poruku te uputiti na važne životne odrednice.//