Dragan Miščević | Vinogradska ulica

Utonula u zeleni plašt jasenova, jabuka, šljiva, hrastova, grabova, bukava, trešanja, borova, oraha…

Vijuga usječena u Kloštarsko brdo. Promiče između kuća, vikendica, klijeti i brvnara kao usnula Trnoružica šireći svoje ruke kroz vinograde i voćnjake.

Usnula, trošna drvena kućica urasla u korov i drač tek me podsjeća da su u njoj davno živjeli najbogatiji ljudi Kloštra, da su u nju navraćala otmjena gospoda s bijelim narukvicama na rukama, da su živjele i veselile se prelijepe i otmjene Sajićeve kćeri.

Uz križanje još jedna drvena kuća. Nekad su svi okretali glavu jer je bilo malo tako uređenih okućnica, umilnih, oku ugodnih koje su te zaustavljale i oduzimale dah izazivajući smiješak i zadovoljstvo, a sada – zjapi prazna, osamljena, slomljene duše i tužnog srca.

Kraj njih desno je i treća drvena kuća, koja živi još uvijek punim životom govoreći da je ovo bilo srce i početak Vinogradske ulice još od davnina.

Trešnje, višnje, jorgovani, breskve i marelice ispružili ruke na ulicu preko žičanih ograda pozivajući nas u svoju hladovinu. Plavetno nebo prekrilo prohujala vremena. Lišajevi poručuju da je zrak svjež i čist.

Jedan hrast izdignuo se iznad kuća. Pozdravlja ptice i nebo, oluje i kiše, gromove i snjegove, rumena jutra i vatrene, užarene sumrake.

Kraj njega tutnje automobili, traktori, bageri, kamioni, motori na tri strane. Kačalka na Vidikovcu samo podsjeća na vrijeme bogato naftom.