Otpilili su moje koljeno i ugradili mi umjetno od titana. To je neki polubog, čini mi se. Lumbalna mi je anestezija određena kao sigurnija da ne nastane ugrušak i ne krene u plovidbu mojim žilama. Razumijem one koji na to ne pristanu. Čula sam piljenje, štemanje, rašpanje. Smrdjelo je na zagorenu kost. Moju. Bilo mi je svejedno. Od injekcije? Ružnoće operacijske sale, pretjerane hladnoće, ružnoće ljudi oko mene?
U šok sobi tresla sam se kao šiba na vjetru. Cvokotali mi zubi. Sada barem točno značenje tih slika. Nije više književno iskustvo. Nemarno su me pokrili i ja kažem :“Ušuškajte me!“ Smijali su se i nešto prtljali oko mojih golih ramena.
U bolesničkoj sobi za dvije, a ugurali i treću ležim uz prozor, kojeg širom otvore. Vlada epidemija corona virusa 19. Izađu i zaborave i na prozor i na nas. Vani studeni. Zvonim im. Zatvore preko volje. Sutra će biti bolje jer dobivam hodalicu i štake i mogu se kretati. I tako ja fino štakom iz kreveta zalupim prozor. Prepustile su brigu o prozoru meni, ja otvaram na kipanje i zatvaram kad god mi se prohtije. Gospodarica studenog zraka. Moć!
Lijevo od mene visoka, mršava žena guste, jarko crveno obojene kose. Stalno spava, a noću jako hrče. Neljudski. Odjekuju zvuci savane, džungle i Arktika. Nespojivo s njenom krhkošću. Možda ta lavlja kosa… Cokćem joj usnama. Ne pali. A zove se Vesna i sa Zlarina je. Treća veli da ona ionako ne spava, ulovi koji sat po danu.
Drugu noć već ne spavam. Imam samo tu potrebu tijela. Hvata me bijes. Nosi se i ti i tvoje ime i pjesnički otok! Zgrabim svoju glavnu alatku, štaku i lupam joj po krevetu. Trknem joj i zdravu nogu. Sve lijevom rukom. „Okrenite se na bok“-viknem. „I mi bismo spavale“. Okrene se crvena Vesna i zaprede tiho kao mačka, na kratko. Ja padnem u svoj bolesnički san na brdu iznad grada u hladnoj zagrebačkoj noći.
Moje lijevo koljeno se treći dan upali. Rana, krv, infuzija dan i noć, žile se začepljuju, mijenjaju se braunile, šiklja krv, sestre se smjenjuju, kao sad će baš ona pronaći pravu žilu. Nitko ne zna moju pravu žilu. Dolaze mladi liječnici i stalno mi slikaju koljeno mobitelom. Pitam je li za Medical Journal. Ne, za profesora, mog operatora. Zamišljam ljude u bijelom nagnute nad fotkama mog koljena.
Dobivam osip po cijelom tijelu. To ne slikaju. Barem toliko. Daju mi neku kremu, mažem se cijele dane i noći. Jadna sam kao dijete s kozicama, koje se ne smije češati, a dalo bi sve za to. I ne spava, Kad se pokrijem i zagrije mi se tijelo pikice se uznemire, svih njih 505. Vesna sa Zlarina kriješti, reži i zavija iz svog kreveta. Malko se trgne kad dođu sestre zbog moje infuzije, koja ne protječe. One odu ja promatram bocu i čekam kad će kapanje opet stati. Sanjam praznu bocu.
Vesna i sve poslije nje odlaze kući. Meni svejedno s kim spavam, Boli me koljeno, vruće mi je, svrbe me moje bubuljice, razotkrivam se, otvaram prozor. Ja sam samo tijelo u hladnoj noći.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.