Nije da se nismo voljeli. Voljeli smo se do krajnjih granica univerzuma. Pa i dalje i više i šire, kroz sve znane i neznane dimenzije pojavnoga. Samo što to nismo smjeli. Nije da nismo željeli dopustiti da smijemo. No, sada? Ovdje?
Tako to, čini se, biva kad se zavoli u životnoj dobi u kojoj sve što je iza preteže ono što je ispred, što je vilinski prah, materija snova. U toj dobi zakoračiti u nepoznato ili - pogubnije - zaboravljeno, nalik je ludilu ili pak nadljudskoj hrabrosti - ovisno uvidu proporcionalanome razini povjerenja u život. Značajnije, količini vjere u vjerodostojnost vizije sebe kao središta materije i nematerije stvorenih u tom što zovemo vrijeme iza.
Oboje uvjereni da smo sidra zbroju svih zamislivih frekvencija koje naše realnosti drže na okupu, štite ih od raspršenja, od poništenja - našli smo se pred jednostavnim izborom: nastaviti tek postojati ili vjerovati da ujedinjeni možemo nadrasti 'to' i 'takvo' postojanje.
Njoj je, što god izabirala u svojoj viziji, ishod uvijek bio kazna, odmazda za čin i nepočin. Jedino što je mogla vidjeti bilo je kako gubi sve što je ikada dotaknula, izgradila, nabavila, kupila, nosila, odgajala, spremala, hranila... Ishod mog perolakog izbora bio je povratak u ravnovjesje, trak jutra na dlanu nakon noći kiše. Jer, godine do našega susreta u meni nisu bile ništa do duga, preduga zima u čijoj utrobi, duboka i skrita od svjetla vrije moja konačna preobrazba. Dogma moje transupstancijacije u kojoj sam mogao izgubiti samo ništavilo i prazninu koji su, od dana kada sam je sreo, bez nje postajali ništavniji i prazniji.
Godine koje su nas dijelile nisu bile samo kronologija kretanja našim paralelnim svemirima. Bile su prejasna distinkcija poimanja onog oko nas. I, da, ona je posjedovala nešto čega je meni ponestajalo.
Vrijeme.
Najvredniji resurs ovog univerzuma gdje je svaki početak uvijek u obilju, u raskoši mogućnosti, nepregledu putova, ishoda. No, putovanje, ispostavi se, uvijek teži prestanku; entropija oteža korak, zamuti vid, skrati dah. Zastati, sjesti, ogrijati stopala uz vatru doma postane više od želje.
Nisam bio nestrpljiv. Čekao sam je čvrsto stojeći u svojoj stvarnosti, sve do trenutka u kojem više nisam mogao ne dozvoliti da teenager iz mene protipka: 'Je li te moguće vidjeti izvan sjećanja?' Odgovor koji mu je stigao bila je pretpostavljena, ponovljena tirada o nebrojivim neodgodivim obavezama iz svijeta s kojim se sve teže mogao identificirati.
'Sve u svoje vrijeme, čini se...' - poslao je na to generički.
'Tako je.' - bio je kriptičan odgovor. Prejasnog značenja i odluke: nikad.
Predugo sam odbijao znati. Naivno i neprimjereno mojoj dobi. Ponajviše zato jer je bilo prejednostavno znati. Preobično. Surovo. Isuviše neslično onome što sam želio da ona jest. Želio sam je naprosto drugačijom i upravo je ta želja u njenome pogledu stvorila ljubav čiji zapis ne razumije nitko do mene; izmaglila bijednu iluziju da me vidi onakvim kakvim me ne vidi nitko drugi; sročila neuspjelu pošalicu da u mojim zjenicama može jasno vidjeti svoj odraz i da zna da smo jedno u drugom usprkos i u inat svijetu, običajima, navikama, etikama, moralima, vjerama, blasfemijama.
Predugo sam odbijao stati pred zrcalo i zagledati se u oči. Jer: što se tu uopće može vidjeti? Lak alibi uz: ah, pa polovica čovječanstva, možda i tri četvrtine ima smeđe oči kao i ja.
Kao i ona.
Sve je počinjalo i završavalo s njom.
Sada znam da mi valja prihvatiti da znam: predugo odbijam pogled u sebe. Jer tamo uvijek vidim nju.
Koja me ne voli.
Ali i sebe.
Čiju ljubav napokon nazirem.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.