Kolumne

srijeda, 10. svibnja 2023.

Stjepan Crnić | Promjena

 

Kupila sam novine i požurila kući kako bih što prije pročitala što se zbilo. Kolegica mi je u zbornici rekla da je u pucnjavi pod mostom sudjelovao Marko i da je, koliko je ona čula, poginuo. Uključila sam TV i žurno okrenula list u novinama. Skamenila sam se vidjevši sliku njegova mrtva tijela kako leži pored izrešetana automobila. Skljokala sam se u fotelju i zagledala u daljinu.  

Uzbuđenju nije bilo kraja kad sam ušla u školu. 

'Sada počinje pravi život. Napokon je gotovo s fakultetom', mislila sam. 

Puna samopouzdanja, ušla sam u razred. Moj razred! Pozdravila sam djecu. Sjedili su i gledali me znatiželjno. Osmjehnula sam se i predstavila. 

„Vi ste iz Zagreba?“ upitao me visok plavook dječak iz zadnje klupe.

„Da.“

„Pa kako ćete nam onda predavati biologiju? Vi sigurno nikad niste vidjeli kravu. Čuo sam da djeca u Zagrebu misle da je hladnjak krava jer se tamo nalazi mlijeko.“

Razredom se prolomio smijeh. I sama sam se nasmijala.

I tako sam krenula, vedra duha, s velikim entuzijazmom i željom da u nastavu unesem sve moderne trendove za koje sam znala. Željela sam svoj predmet učiniti zanimljivim i omogućiti svakomu učeniku da pokaže svoju kreativnost, da se u njemu  probudi istraživački duh, a kroz grupni rad željela sam razviti osjećaj za međusobno uvažavanje i pomaganje. Organizirala sam izvannastavne aktivnosti, pripremala učenike za takmičenja, išla s njima na izlete, u kazalište, kino. Radila sam dan i noć tražeći sve prikladnije oblike nastavnoga rada… 

„Vi ste mlada učiteljica i marljivo radite“, započeo je razgovor ravnatelj škole i nastavio: „Jako sam zadovoljan vašim stručnim radom, ali niste, nažalost, tako dobri u odgojnom radu s djecom.“

Nešto me presjeklo nakon tih riječi. Gledala sam ga u čudu. Osjećala sam bol, razočaranje, a potom i srdžbu. Sve to pomiješalo se u veliku razornu oluju koja je putovala mojim tijelom.  

„Kako?“ izustila sam s primjetnim čuđenjem.

„Pa eto, vidite i sami, vi ste u prošla dva mjeseca toliko puta poslali učenike na razgovor u pedagošku službu koliko ih svi ostali učitelji nisu poslali u dvije godine. To je očiti pokazatelj da se ne znate nositi s problematičnim ponašanjem učenika i ne znate uvesti red tijekom nastave.“

Izašla sam iz ureda jedva suzdržavajući suze. Bila sam povrijeđena. Toliko sam se trudila radeći za dobrobit djece i sada, umjesto nagrade, dobila sam kritiku. Suze su krenule. Otrčala sam u toalet.

„Što ti se dogodilo?“ upitala me Vesna na koju sam natrčala.

„Ma ništa!“

„Kako ništa?“

„Ma ništa! Ne znam se nositi s problemima i dobila sam po nosu!“

„Po nosu? Od koga?“

„Od ravnatelja. Premlada sam. Ne znam raditi s djecom. Previše sam ih poslala na razgovor u pedagošku.“

Gorčina je izletjela iz mene kao iznenadan ljetni pljusak.

„Ma daj! Nemoj se sekirati radi toga! Ti su klinci isti kod svih, ali ih drugi ne šalju u pedagošku jer od toga nema koristi. Pa to si i sama vidjela. Natovariš dodatni posao sebi i razredniku, a učenicima se ionako ništa ne dogodi. Eventualno netko dobije ukor, i to je sve. Poslije su još gori, a nitko im više ništa ne može. Ma pusti to! Smiri se! Ne šalji više nikoga u pedagošku i sve će biti u redu.“

U mojem razredu Marko je bio glavni za neposluh, nemar, markiranje s nastave i izmišljanje raznih nepodopština. Ometao je nastavu i zlostavljao drugu djecu. Bio je centar oko kojega su se okupljali svi kojima je takvo ponašanje godilo. U skupini su se osjećali jaki i važni. Marko je smatrao da je škola gubljenje vremena, a zadnje što će mu u životu trebati jest biologija. Njegovi su roditelji vlasnici velike firme i puni su novaca. U školu je dolazio samo zato što je morao. S nestrpljenjem je čekao da završi osmi razred i napokon bude slobodan. Na nastavu iz biologije gotovo da i nije dolazio. Iz ispita imao je same jedinice. Rekla sam da mu neću pokloniti dvojku na kraju godine. Nasmijao se i rekao: „Hoćete, hoćete! Moj tata je prijatelj s ravnateljem škole i gradonačelnikom. On će to srediti.“

To me posebno pogodilo. Nisam podnosila ljude koji se koriste vezama da bi osigurali neku pogodnost koju nisu zaslužili. Zaključila sam da neće dobiti dvojku ne bude li zaista naučio bar osnovne stvari.

„Pa što je tebi? Marku si zaključila jedinicu i poslala ga na popravni, a znaš kakav je i tko su mu roditelji. Zar hoćeš da ti izbuši gume ili išara auto ključem ili čavlom? Ništa ti nećeš time postići. Samo si sebi natovarila problem. Pa on je sin bogatuna. Otac mu je povezan s ravnateljem i svima u politici“, čudila se moja prijateljica Vesna. 

Njezine su me riječi bocnule kao da sam upravo sjela na ježinca u plićaku. Najradije bih eksplodirala. Sin bogatuna. Pa što?

„Pa što onda? Mogli bi se malo više pobrinuti za dijete. Marko je postao delinkvent, a nitko ne poduzima ništa, pa ni mi u školi.“

„A što bi mi trebali poduzeti? Vidiš i sama da ga roditelji brane i sve mogu zataškati? Sjeti se što je bilo kad je gurnuo Josipa. Nitko nije htio svjedočiti istinu. Kako se sada osjeća Josip i njegova obitelj? I  možeš li nešto?“

Podsjećanje na taj događaj samo me još više razljutilo. Marko je namjerno gurnuo Josipa niz stube. Josip je završio u bolnici s potresom mozga i prijelomom desne ruke, a na kraju je ispalo da je sam kriv – spotakao se i pao. Osjećala sam bijes i jad istovremeno. Najradije bih sve takve kaznila i stvorila svijet pun razumijevanja i ljubavi, ali bila sam nemoćna kao da sam zatvorena u čeličnom kavezu. U meni je kiptjelo, a energija je izlazila iz mene i nestajala u zraku.

„Ne mogu.“ 

„Eto, vidiš.“

„Svejedno, ja mu neću dati dvojku! Ako mu ju  komisija pokloni, to je njihova stvar.“

Komisija je Marku zaključila trojku. Gledala sam ga kako odlazi na školsko parkiralište i ulazi u novi BMW, u kojem ga je čekao otac. Bila sam šokirana i ljuta. Najradije bih iskočila iz vlastite kože. Ništa nije učio i osnovne stvari ne zna, a dobio je trojku. Pa kamo ide ovaj svijet?

Nakon završetka osnovne škole Marko nije nastavio školovanje. Idućih godina o njemu su kružile razne priče, uglavnom o kriminalnim događajima u kojima je navodno sudjelovao. Nakon proslave osamnaesta rođendana ludovao je ulicama u novome autu koji mu je poklonio otac. U sudaru što ga  je izazvao, teško je ranjeno nekoliko ljudi. Odonda se o njemu ništa nije čulo. Kao da je u zemlju propao. Sve do sada…

              Upravo su počele vijesti na televiziji. Izvješće o pucnjavi pod mostom prekinulo je moja razmišljanja i vratilo me u stvarnost. Čudim se i ne vjerujem. Sukobile su se dvije narko – bande. Pitam se kako je Marko dospio u to društvo. Pa njemu su barem roditelji mogli priuštiti sve što je poželio. Spiker je o svakome sudioniku pročitao poveći kriminalni dosje. Za sve nabrojano trebali su već godinama biti u zatvoru. Ubojica je navodno pobjegao izvan države i pitanje je hoće li biti uhićen. Ostali će se vjerojatno izvući, kao i uvijek do sada, i sve će biti po starom. Marka uskoro više nitko neće ni spominjati. Pitam se: Nije li krajnje vrijeme da se nešto učini – promijeni? 




Objavljeno u Zborniku radova hrvatskih zavičajnih književnika (2017.-2020.); Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 2022. godine





Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.