Nataša Turkalj | Žudnju za ljubavlju treba osvijestiti

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Prihvaćanje izazova, oslobađanje emocija i osvajanje novih područja ženstvenosti - to su osobine ljubavnih romana Nataše Turkalj koje je dosad demonstrirala naslovima "Moja savršena nevolja" i "Moć žene". Glavne junakinje u romanima Nataše Turkalj su djevojke iz susjedstva, a mjesta radnje su često naši gradovi kojima se dodaju putovanja po egzotičnim zemljama, pa i preseljenja u druge zemlje. Nataša Turkalj željela je pisati ljubavne romane od ranog djetinjstva, a tu svoju želju ispunila je kao majka dvoje odrasle djece. Možda je to razlog za maštovite doživljaje i boje koje svojim romanima unosi u sivilo svakodnevnice određene kućom i poslom. Šoping kakav se može samo poželjeti, makeover kod frizera, večera u Londonu, ljetovanje na Mauricijusu - junakinje Nataše Turkalj ispunjavaju svoje želje, izmičući očekivanjima koje postavlja okolina. No, iako ostvaruju želje i osvajaju slobodu u duhu vremena, njezine su junakinje odane obiteljskim vrijednostima, privržene roditeljima i prirodno prihvaćaju nove odgovornosti i ulogu majke i žene o kojoj ovisi stabilnost obitelji. Kombinirnjem avanturizma, strasti i patrijarhalnih vrijednosti, Nataša Turkalj kreira ljubavne priče koje su bliže našem mentalitetu i tradiciji od anglosaksonskih prijevoda na koje smo navikli. 

Uoči festivala Dvotočka, s Natašom Turkalj razgovaramo o izboru egzotičnih destinacija, ženskim prijateljstvima koja opisuje i o budućnosti odnosa muškarca i žene u skladu s očekivanjima i jednog i drugog.

U romanu Moć žene junakinja Helena je prekaljena policajka koja se slomi na poslu kad shvati da ne može prihvatiti stradanje nevinih i nakon traume posvećuje se svom emotivnom životu. Kako se čitateljice ljubavnih romana mogu identificirati s policajkom u burn-outu?

Policajka može biti metafora za jaku i snažnu ženu, ovisi kako čitateljice gledaju na sam lik. Iza svake jake i snažne žene postoji neka oluja u kojoj se borila i koja ju je izgradila da bude takva, na oko snažna, a zapravo krhka, nismo li sve nekako danas takve?! Proživljene traume u našim životima uvijek nas prate, nekad nismo niti svjesni kako nas neke male sitnice ili neki događaji mogu vratiti u doba koje nam nije bilo najljepše. Ljudska psiha je čudo, jedan događaj može preokrenuti cijelo razmišljanje i uputiti nas na putove koje nismo niti sanjali, a shvatili smo da propuštamo puno toga, tako je i Helena podsvjesno žudila za ljubavlju, ali možda nije glasno rekla jer se bojala i same pomisli na gubitak. 

Iz Splita na Mauricijus, pa do Sicilije – u Vašim ljubavnim romanima nema granicu za junakinje koje slijede svoju sudbinu. Kako ste izabrali destinacije koje opisujete? 

Ne znam točno kako sam odabrala destinacije, u nekom trenu pisanja one su mene našle, tako bih nekako to rekla To su neke destinacije koje ja očigledno negdje u mašti pronalazim i mislim da bi bile idealne za priču koju stvaram u glavi. Sve je to u mojim romanima nekako slučajno, ništa nije previše planirano. Možda su zato i tako čitki, spontani su, tako su i nastali. Zanimljivo je da su sve morskog zraka, valjda vežem ljubav i more, možda žudim prema tome, eto, vidite – sad sam tek shvatila i sama taj dio. 

Otkrivanje novih osjećaja i ženstvenosti jedna je od tema romana. Je li ženstvenost kod suvremene žene na sličan način kao u romanu sputana poslovnim i obiteljskim ulogama? Može li „Moć žene“ pomoći osvijestiti taj osjećaj? 

Svaka od nas, to je moja pretpostavka, u nekom određenom periodu u životu misli da je izgubila ženstvenost, a možda i nije jer ženstvenost je vrlo relativan pojam. Za nekoga je haljina ženstvena, a za nekoga duga kosa, a ne mora biti niti jedno niti drugo, ženstvenost je unutrašnji osjećaj koji ispoljavamo prema drugima, tako bih to nekako rekla. Razne okolnosti na to mogu utjecati i posljedica su brzog načina života ili baš trauma koje nam se kroz život dogode. Ponovno pronađena ženstvenost je uspjeh žene da se kao Feniks izdigne iz ralja problema i obaveza koje nas sreću u životu. "Moć žene" je roman u kojem se vidi pad i uspon jedne žene koja nakon i slomljenog života postaje vrlo jaka ličnost. 

Odnos dviju prijateljica ima važnu ulogu u romanu, jer se kroz savjete prijateljice Helena oslobađa svoje sputanosti i prihvaća svoju ljepotu. Je li idealistički prikazan odnos dviju prijateljica primjer podrške koju žene mogu pružiti jedna drugoj?

Idealistički nije, ništa u njihovom odnosu nije idealno, vrlo je realno i moguće. Ja imam prijateljice koje su uvijek uz mene, i kad letim, i kad posrćem, uvijek su tu. Nemalo puta su me ispravno savjetovale i pomogle u raznim situacijama kao i bile uz mene, i u tužnim, i u sretnim situacijama. Briga oko mentalnog i fizičkog zdravlja u našim razgovorima je uvijek prisutna. Prijateljice su vrlo bitne kod svake žene, ti odnosi su ponekad zaista čarobni, puni razumijevanja, humora, ljubavi, pa prijateljice su netko koga biramo i netko tko nam ispunjava život i čini ga ljepšim. 

I u prvom romanu "Moja savršena nevolja" pokazali ste da rado uplićete kriminalistički zaplet u ljubavnu priču. Odakle potreba za avanturom? Zašto svijet žene proširujete na borbu s kriminalom i tradicionalno "muške" poslove? 

Meni je vrlo teško razmišljati na način tradicionalnih muških poslova, ima jako puno žena policajki, detektivki i raznih žena u uniformama koje se rame uz rame bore sa muškima za boljitak svijeta. Nemalo puta su upravo žene bile te koje su razbijale lance kriminalnih radnji svojom spretnošću i krinkama koje su stavljale samo za dobrobit i uspjeh neke akcije, a pomogle su na taj način masama. U svakom romanu je avantura dobro došla, malo da razbije monotoniju odnosa, ništa u životu nije jednosmjerno pa tako niti odnosi između muškaraca i žena. Razne avanture, događaji, prikažu masu puta ličnosti sa svih strana, a ne samo ono jedno lice osoba jer nitko od nas nije zapravo jedna osoba, u svima nama ima njih nekoliko, a sve ovisi o tome tko što budi u nama. 

„Moć žene“ ipak završava pomirenjem dviju mafijaških obitelji koje su generacijama ratovale i put prema miru ističe se kao najveća avantura. Vjerujete li da žene imaju moć pomirenja i stvaranja održivog svijeta? 

Da, vjerujem, isto kako su žene u povijesti bile razlozi ratovanja, tako sam sigurna da imaju i moć izmirivanja dviju strana, ako su duhom plemenite i ako su namjere dobre i čiste. Mislim da ljubav koja se rodi u nekome može puno toga dobroga pokrenuti. Muškarci vole kada ih žene savjetuju, kada su uz njih i kada oni sami imaju opciju rasti kao ljudi, naravno uz uvjet da je ljubav obostrana – sve što kažem je dvosmjerno, dakle i žene vole da ih muškarci savjetuju. Nije li ljubav, zajednički rast, poštivanje, razumijevanje i otvaranje vidika, koji su do tada možda bili malo uže gledani? Muškarac u ženi može probuditi svašta isto kao i ona u njemu, obostrano mogu biti poticaj jedan drugome i jedan drugoga činit boljom osobom, to i je poanta.