Mario Kovač | Ničija djeca

Mi smo djeca kaosa

Ništa na nas ne čeka 

S one strane duge

Duše su nam sakaćene

Svakim oblikom tuge

Ne slijede jutarnju zvijezdu

Naše hrđave pruge

Sjedimo na obalama

Mrtvih oceana

S ushitom očekujemo

Zoru sudnjeg dana

Snovi su nam silovani

I grizu nas zime

A zvijer nosi ljudsko ime

Možemo tek čekati

Kraj ovog tužnog vijeka

Jer za trula srca

Na svijetu nema lijeka

Glasovi su naši jeka

Uvijek ćemo biti djeca

Sa sporednog kolosijeka