Martina Sviben | Film: Glad/ Hunger (2008.)

Redatelj: Steve McQueen

Prokleto je kad ljudi mrcvare jedni druge zato što vjeruju u različite stvari. A tome nikad kraja.

Glad je naturalistički prikaz borbe pojedinca za vlastita uvjerenja. Godine 1976. irskim je zatvorenicima, bivšim pripadnicima IRE (Irska Republikanska Armija - mijenjala je nazive), oduzet status političkih zatvorenika i izjednačeni su sa zločincima (kradljivcima, ubojicama, silovateljima). U jednome od težih zatvora pod britanskom upravom irski zatvorenici protestiraju i traže promjenu svog statusa. Između ostaloga, u  zatvorskome okruženju to bi bilo vidljivo tako da im se dopusti da nose vlastitu odjeću, a ne zatvorska odijela kao ostali.

Započinje njihov tihi rat s britanskom vladom koja je u filmu utjelovljena samo u snimkama isječaka iz govora Margaret Thatcher čime je dokumentaristički pristup obradi teme uz statičnu kameru i duge kadrove izvrsno zaokružen.

Većini ljudi ovaj se film ne bi dopao. Mračan je i mučan. Gotovo crno-bijeli zavorski kolorit razbijaju samo scene tamne krvi (ne crvene), a statiku koja treba dočarati zgusnutost i subjektivnost vremena narušavaju mučne scene fizičkog maltretiranja zatvorenika.

Irci u zatvoru prosvjeduju i s obzirom da im je zabranjena njihova odjeća, uglavnom su goli i zaogrnuti dekama. Čitavo vrijeme gledatelj je izložen mučnim scenama golih muških izubijanih tijela ili masovkama koje su snimljene vrlo realistično a prikazuju torturu od koje ti se doslovno zgade ljudi. Zbog protesta koji uzima maha zatvorski čuvari zabranjuju Ircima korištenje toaleta pa nuždu obavljaju u ćelijama, fekalije se cijede ispod zatvorenih vrata u hodnik, a neki ih u inat razmazuju po zidovima ćelija. Čuvari se na sve načine izruguju, nasilu ih šišaju i kupaju, a pritom i dobro izmlate da bi ih zatim oblačili u šarenu odjeću te ih tako dodatno ponizili čineći od njih bespomoćne klaune na rubu snaga.

Bobby Sands kojeg je odigrao sjajni Michael Fassbender odluči u svojoj borbi iskoračiti tako što okuplja istomišljenike čelične volje s kojima započinje štrajk glađu. Bobby Sands preminuo je na 66. dan štrajka. Njegovo je gladovanje prikazano također vrlo uvjerljivo jer je glumac naočigled mršavio pred kamerama (gladovao je 10 tjedana - tako nekako). Na tijelu mu izbijaju čirevi zbog dehidracije, stanjene kože i disfunkcionalnosti jetre, bubrega i ostalih vitalnih organa.

Bobby ima roditelje koji ga redovito posjećuju i očito podržavaju, ne možda u namjeri da umre, ali svakako u namjeri da svome životu da dostojanstvo pa makar i na takav način. Vrlo je sugestivan Bobbyjev razgovor sa svećenikom koji ga na sve načine pokušava odgovoriti od daljnjega gladovanja. Spočitava mu taštinu, da želi sam ispisati povijest, da želi ostati zapamćen. Bobby je nepokolebljivo uvjeren da postupa ispravno i da čuva svoje dostojanstvo. Razumijem ga i u filmu sam na mučan način uživala (oksimoron, da).  Konformistički život u kojem izbjegavaš izlaganje bilo koje vrste, ne mora biti nužno riječ o velikim političkim ili općenito društvenim problemima, nije dostojanstven život. Poštujem čvrste pojedince kojima se riječi poklapaju s razmišljanjima i djelovanjem. To su pravi ljudi i takvima se divim.  U svojim se okvirima i okolnostima i sama tako ponašam pa sam, recimo, na radnome mjestu uvijek ja ta koja se izlaže i pita za sebe i druge, govori što misli, čije se ocjene poklapaju sa stvarnim uloženim trudom kroz godinu.

Što se tiče ovakvih filmova, mračnih, mučnih, naturalističnih, filmova koji su zapravo pravi horori stvarnih situacija u prošlosti i sadašnjosti - ne izbjegavam ih. Zanima me prikaz čvrstih pojedinaca čiju žrtvu nipošto ne smatram besmislenom. Boriti se vlastitom žrtvom za poboljšanje statusa drugih, živjeti svoje uvjerenje i na taj način ostati dostojanstven - što tu može biti besmisleno? Velika ideja da - ali i veliko djelo koje većina ne može shvatiti, a ni učiniti.