Mladen Pavković: Vesna Parun ili prešućena još jedna obljetnica!

Ove godine obljetnica rođenja Vesne Parun, po mnogima najveće i najznačajnije hrvatske pjesnikinje i književnice (rođena je  na otoku Zlarinu, 10. travnja 1922., a umrla u Stubičkim Toplicama, 25. listopada 2010.) uglavnom je prošla nezapaženo, ili bolje rečeno – nikako.

Čak šezdeset godina bila je stanovnica grada Zagreba, što će odmah neki protumačiti da je u to vrijeme bila iznimno cijenjena i ugledna.

Međutim, i ovakve prigode nam trebaju poslužiti da istaknemo svu jad i bijedu hrvatske kulture, odnosno velikog broja jadnih i žalosnih tzv. kritičara, ljubitelja poezije, književnih društava (poglavito Društva hrvatskih književnika čiji je bila dugogodišnji  član), političara i politikanata te tzv. novinara i urednika u pojedinim „velikim“ kulturnim medijima, koji su (svaka čast iznimkama)  činili  sve da joj do kraja života zagorče i ovako nikakav život.

Naime, ova velika i za mnoge nedostižna književnica živjela je u Zagrebu, ali u općinskom stanu na margini grada, bez grijanja i koji je imao samo najnužnije stvari! Da bi došla do centra grada svakodnevno je morala pješačiti te se vozikati autobusom i tramvajem.

Godinama je molila da joj osiguraju barem kakve-takve uvjete za život i rad, ali uglavnom su svi ostali gluhi i nijemi, a najviše Društvo hrvatskih književnika, čiji neki članovi i članice žive kao „lordovi“ u luksuznim stanovima, pa i dvorcima, i sanjaju da i oni na literarnom, planu budu jednog dana kao Vesna Parun, iako joj nisu i nikada joj ne će biti dalje od koljena.

Poglavito su bile teške zadnje godine njezina života, koje je provela u bolnici u Stubičkim Toplicama. Ostala je tamo, jer se više  nije imala gdje i kome vratiti! Tamo se o njoj uglavnom brinulo zdravstveno osoblje. Često sam je posjećivao i satima s njom telefonom razgovarao. Pisala je na krevetu ili u invalidskim kolicima. Cijele dane imala je upaljeni radio i to joj je manje-više bilo sve. Knjige joj je tiskao jedan tamošnji tiskar, a likovno su je opremali učenici mjesnih osnovnih škola. Nu, kako knjige nije mogla prodati, jer nije bilo zainteresiranih, u zdravstvenoj ustanovi su joj izašli u susret i uskladištili ih u jednoj bolničkoj sobi! Predlagao sam joj da joj organiziramo promocije u Zagrebu, ali ona za to nije željela ni čuti, pa smo neke promocije organizirali u krugu same bolnice, na koje su mahom dolazili učenici i poneki „zalutali“ novinar iz Zagreba. O tome se manje-više izvještavalo u „tri-četiri“ retka. Tek kad sam joj u bolnici organizirao jedan rođendan, pojavile su se i kamere televizije. I tada smo održali tribinu. Vesna mi je rekla da ne želi „klasično“ predstavljanje već da to bude tribina gdje će ona sama postavljati pitanja posjetiteljima, jer je bila uvjerena (i u pravu) da se o njezinu životu i radu zna malo ili ništa. Relativno mali broj posjetitelja je znao odgovoriti tek na svako treće ili četvrto pitanje. Kad je primjerice pitala: Tko zna što imam od imovine? nastala je tišina, a ona je odgovorila- ništa!

O tome sam srećom snimio i dokumentarni film (25 minuta), a zabilježio sam i ove njezine riječi::– „Vidjet ćete kako će me oni koje me sada prešućuju i marginaliziraju nakon moje smrti uzdizati, pisati knjige o meni, pa čak mi govoriti i na posljednjem ispraćaju!“. 

 Sve se to nažalost i dogodilo, što će reći da je još jednom bila u pravu.

Kod nje je s hrpom obećanja znao navratiti i gradonačelnik Grada Zagreba pok. Milan Bandić, a na kraju je ispalo da osim „zajedničke“ fotografije ni on za nju nije učinio gotovo ništa. Čak Grad Zagreb nije otkupio ni jednu njezinu knjigu, dok njezine knjige niste mogli naći ni u knjižarama, jer ih  nisu htjeli „uzimati“ kad nisu bile komercijalne!

 Kad je bila tu među nama, kad je bila živa i molila pomoć, većina od onih koji je sada uzdižu – okretala joj je leđa! 

Nu, takva hrvatska kulturna sramota nije samo zadesila Vesnu Parun. Sjetimo se što su prije nje proživljavali veliki pisci poput Antuna Gustava Matoša, pa sve do Zlatka Tomičića….

Mladen Pavković