Kolumne

srijeda, 12. travnja 2023.

Mirjana Mrkela | Slavica Čilaš: Pjesnikinja sa sjajem u zjenama

 

(O zbirci Slavice Čilaš "Dva lica istoga mora"; JUK Zvonimir, Solin 2022.)


Jutarnji sam tip: dižem se prije sunca, skuham kavu i navalim čitati. 

Nisam, dakle, sama, a ovoga jutra je sa mnom knjiga pjesnikinje Slavice Čilaš „Dva lica istoga mora“. Vidim, druga nego ja živi mojim životom i osvaja me već pri početku, priznajući:  

"Volim tišinu pod svojim krovom Ali ne dugo". 

Naša istomišljenost se tu ne završava, jer Slavici je, kao i meni, lijepo kad je budi kos, pa spominje cvrčke, vrapce, sjenice, buru, jugo, a i more joj je također blizu i blisko. 

Slična nam je i ljubav prema putovanjima, ali se zatim, kao autobus na nekoj drugoj ruti, njezina poetika lagano odvaja od moje i klizi vlastitom trasom. No ja sam već toliko zanesena, zatravnjena i opčinjena, da ostajem priljubljena uz prozorsko staklo, poput voajera promatrajući njezin život, stihovima oslikan. Ili kao što sama pjeva: 

"Priljubio se pogled uz prozor ne pitajući se više koliko će to sve trajati". 

Ne u ovoj knjizi, nego na jednoj društvenoj mreži, S. Čilaš citira mišljenje nobelovke Louise Gluck, da svijet  gledamo u djetinjstvu, a da je sve ostalo samo prisjećanje. Obrana toga stava očita je na mnogim mjestima Slavičine zbirke, od spomena na brojalicu, preko šutnje koja postaje njezino "pravo lice koje ništa ne skriva!", preko skoka "s palube u čarobnu igru mora i sunca, preko mjesečine koja "se zaigra s nečujnom glazbom noćne tišine", uz "malo rumenila na licu novoga dana" i ushićenost "čarolijom cvjetanja", "jer tu su još slatka sjećanja na smokve", "A igra zelenih grančica u pogledu djeteta nije prestala". 

Nakon toga dolazi poetski zapis o znatiželjnoj djevojčici, te kaže: 

"Prošlo je dvadesetak godina, međutim, ništa bitno nije se promijenilo u njenom pogledu i kretnjama, osim što je ta znatiželja sada dobila posve jasan oblik". 

Zaista, kao u slučaju R. Tagore, njezine oči nisu umorne, iako su puno čule. I poput V. Parun, vođena je nevinim dječjim duhom: 

"Zastanem ponekad pred trnovitim grmljem, ali se neprimjetno provučem i nastavim hod sa znatiželjom dječje igre".  

Zato nije čudno što takva niječe rastanak ("Naš rastanak je samo privid") i kako mi u Dalmaciji običavamo reći, malo joj treba za sreću, pa zapisuje: 

"Ljeskanje valova vraća sjaj mojim zjenama." 

Ukratko, čak i ako ju je, kao V. Parun, večer sakrila u mjesečinu, nema sumnje da bi ista ta pjesnikinja u osmijehu Slavice Čilaš otkrila samo djevojčicama svojstvenu crvenu jabuku. Zbog svega navedenog, vrijedno je i ugodno čitati ove i druge Slavičine pjesme. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.