Sonja Smolec | Poezija i proza između kvantitete i kvalitete

Ponekad se pitam što je važnije, imati desetke šarenih naslovnica na polici ili jednu jedinu knjigu koja će odjekivati desetljećima. Dilema između kvantitete i kvalitete nije tek apstraktno pitanje; tiče se i čitatelja i pisaca, svih nas koji živimo s poezijom i književnošću.

Polica ispunjena vlastitim knjigama za neke je autore potvrda postojanja. Svaka nova korica kao da govori „još sam ovdje“. Ponekad se godišnje objave i dvije zbirke, no iza te žurbe ne stoji uvijek nova misao. Tada pisanje postaje neka vrsta terapije, osobna bilježnica uvezena u korice. Za autora korisna, ali za čitatelja često zamarajuća.

S druge strane, postoje autori koji su svoje mjesto u povijesti stekli s malo objavljenih naslova. Harper Lee napisala je Ubiti pticu rugalicu i time promijenila svjetsku književnost. Sylvia Plath za života je objavila jednu jedinu zbirku, a sve ostalo čitamo posthumno, i to je bilo dovoljno da postane jedno od najsnažnijih imena 20. stoljeća. Arthur Rimbaud, genij francuskog simbolizma, prestao je pisati već u dvadesetoj, a njegova Sezona u paklu i Iluminacije ostale su nezaobilazne.

Edgar Allan Poe, sa svojom majstorskom kontrolom atmosfere i jezika, pokazuje da snaga jednog djela može nadživjeti cijelu književnu karijeru, ostavljajući neizbrisiv trag i u poeziji i u prozi.

Emily Brontë napisala je samo Orkanske visove i s tom jednom knjigom zauzela mjesto u svjetskom kanonu.

Kad govorim o književnosti, ne mogu zaobići Wislawu Szymborsku, čija je ironična mudrost učinila da i najteže teme zvuče lako, gotovo razigrano, a opet ostanu duboko urezane u pamćenje.

Ana Ahmatova, sa svojom tihom snagom i sposobnošću da kroz osobne stihove govori o sudbinama čitavog naroda, podsjeća nas koliko poezija može biti istovremeno intimna i svevremenska.

Virginia Woolf, sa svojim impozantnim intelektom i literarnim glasom, podsjeća nas na kompleksnost umjetničkog stvaranja i na krhkost duha, ostavljajući nas fasciniranima i svjesnima njegovih granica. 

Anne Sexton, pak, sa svojim dramatičnim stihovima i snažnim profilom, ostaje opomena koliko je granica između genija i samouništenja tanka.

I u našoj književnosti postoje slični primjeri, kao što je Ivana Brlić Mažuranić. Dobriša Cesarić ostavio je relativno malen opus, ali njegove stihove znaju i oni koji nikada ne čitaju poeziju. Josip Pupačić, čiji je kratki, tragično prekinuti rad ušao u same temelje hrvatske lirike, ostavio je knjige koje i danas svijetle. Dragojevićev suzdržan i precizan glas podsjetnik je da pjesnik ne mora govoriti puno da bi rekao sve. Od suvremenih pjesnikinja, Božica Jelušić svojom lirskom disciplinom, a Monika Herceg svojim snažnim, društveno angažiranim pjesmama, pokazuju da je moguće spojiti kontinuitet i kvalitetu, svaka na svoj način.

Ovdje nisu nabrojeni još mnogi naši vrijedni pisci i pjsnici, no to i nije bila isključiva svrha ovog eseja

Čitatelji, a to znam i iz iskustva urednice, imaju svoju granicu. Teško je pratiti autora koji neprestano objavljuje, a zapravo ponavlja isto. Čitatelj voli razgovor, ali voli i predah, prostor u kojem može promisliti o onome što je pročitao. Pisanje je, naravno, i introspekcija, produžetak misli, svojevrsna samoanaliza, no tek kad pjesnik odluči da piše i za drugoga, stihovi prelaze prag intime i postaju umjetnost.

U naše je vrijeme ovo pitanje dobilo i novo lice, lice društvenih mreža. Prisjetim se pjesnika, i to vrlo rado, koji je pisao pod pseudonimom Sven Adam Ewin. Njegov moto bio je: „Čitajte pjesmu, a ne pjesnika“. Imao je dar da na tuđe stihove napiše odgovor u svom poetskom stilu, da ih napiše tako da zvuče kao da su proizašli iz pera nekog drugog, a mogao je i stvarati vlastite, antologijske stihove. No u buci lajkova i komentara nije pronašao smisao. Povukao se, možda i progonjen nerazumijevanjem i licemjerjem, ali prije svega vođen željom da sačuva sebe. Možda mu je u jednom trenutku trebala potvrda da je „bolji od mnogih“, ili je tek na neki način testirao granice ljudske snishodljivosti, ali pravi dokaz njegove vrijednosti, bez obzira na osvojena priznanja, objavljene knjige i nagrade, bio je upravo njegov odlazak iz kruga svjetla reflektora.

Pisati poeziju ne znači gomilati knjige i naslove iza svog imena, nego pronaći onu jednu ili dvije knjige u kojima je pjesnik uspio ostaviti neizbrisiv trag. Povijest književnosti dobro pamti da su neka od najvećih imena, od Verlaina i Rimbauda, preko Kerouaca, pa do naših Pupačića i Dragojevića, izgradila svoju reputaciju upravo na snazi jedne ili nekoliko knjiga. Takva iskustva podsjećaju da kvaliteta uvijek nadilazi kvantitetu, a pjesniku je dovoljno pronaći autentičan glas i trenutak u kojemu ga može darovati svijetu.

Zato vjerujem da kvantiteta sama po sebi nije ni vrlina ni mana. Sve ovisi o svrsi. Kada broj knjiga ili lajkova postane važniji od same pjesme, nešto se izgubi. A kad se napiše jedna knjiga koja ostaje, ili pjesma koja nastavi živjeti bez potpisa pravog imena autora, tada prepoznajemo istinsku vrijednost.

Samokritika je temelj ozbiljnog pisanja. Često je teže procijeniti vlastiti rad objektivno nego napisati sam tekst i zato mnogi autori objavljuju stvari koje možda ne bi trebali, dok najbolji često čekaju da se njihov izraz potpuno iskristalizira.

Svaka pjesma mora govoriti kao da je roman, ili barem priča. Mora imati logiku, početak i završetak. Čitatelj ju mora osjetiti.

Ovdje isključujem apstraktnu poeziju, tu sam malo na tankom ledu, iako i ovdje može biti zanimjivih radova. To je moje osobno mišljenje bez zadiranja u to sviđa li se nekome ili ne, no pjesma je ritam, red, struktura. Svaki red mora imati svoj smisao. Nije to popis namirnica za trgovinu.

U tom smislu, svaka pjesnička i prozna knjiga, pa bila i prva i posljednja, vrijedi upravo onoliko koliko uspije govoriti univerzalnim jezikom poezije i proze, onim koji ne poznaje rok trajanja.