Kolumne

ponedjeljak, 6. veljače 2023.

Stjepan Crnić | Smreka



Ležim na snijegu. Sunce upravo izlazi. Potpuno sam ogoljela. Hladno mi je. Dječak je maloprije prošao pored mene. Snijeg je škripio pod njegovim cipelama. Nosio je zimski kaput i vunenu kapu na glavi. Nije me ni pogledao. Samo je prošao. Tužna sam…

Rasla sam na rubu šume ispred koje je bila velika livada. S ljubavlju sam gledala srne i velikog jelena koji su često pasli travu na livadi. Slušala sam predivne arije koje je skladao vjetar u granama velikih smreka. Bila sam ponosna na najvišu smreku koja se uzdizala odmah pored mene. U njenim su granama živjele vjeverice. Posebno mi je bila draga najmanja među njima. Svaki se dan spuštala u moje grane. Skakutala je s jedne na drugu, spuštala se na zemlju pa opet u grane. Njezino me skakanje škakljalo i beskrajno zabavljalo.

Veselila sam se sunčevim zrakama koje su me zajedno sa zanosnim pjevom ptica, budile jutrom. Uživala sam u ljepoti svakoga jutra, svakoga dana. Uživala sam u opojnim mirisima proljeća, toplini ljeta, raskošnim bojama jeseni i čarobnom svjetlucanju snijega na zimskom suncu. Živjela sam sretno u svijetu punom ljubavi koju su širili svi oko mene. Svi su me voljeli i ja sam njih voljela.

Nedavno je pao snijeg. Divila sam se idiličnom izgledu livade na jutarnjem suncu. Svjetlucala je kao da je netko rasuo tisuće malenih zvijezda i poslao tisuće krijesnica da lete uokolo. U toj se jutarnjoj idili, pojavio dječak u pratnji visoka muškarca. Prošli su livadom i nastavili hodati uz sam rub šume gledajući smreke. Povremeno bi zastali, napravili korak- dva u šumu pa se vratili. Znatiželjno sam ih promatrala.

„Vidi kako je ova visoka. Sigurno je najviša u šumi“, rekao je čovjek dječaku i stao ispred mene zagledan u visoku smreku, moju susjedu.

„Vidi kako su joj lijepe grane! Okićene su snijegom i češerima! Baš čudesno!“

Stajali su zadivljeni prizorom. Dječak spusti pogled na mene.

„Tata, tata, vidi kako je ova mala lijepa, baš onakva kakvu bih želio!“

Dječakove su oči isijavale radost i sreću. Prišao mi je i lagano dodirivao grane. Ruke su mu bile tople, mekane. Kroz prste su dolazile vibracije ljubavi. Osjećala sam ponos, ushit i toplinu ljubavi kako me obuzima cijelu. Činilo mi se da će se snijeg oko mene otopiti. Pretrnula sam. Dječak je odabrao baš mene pored tolikih smreka uokolo. Bila sam ponosna kao i onoga proljeća kad su se u gnijezdu, unutar mojih grana, pojavili mladi ptići.

„Tata, ova je prekrasna! Pogledaj samo kako ima lijepe grane i mekane iglice!“

Zagrlio me. Čula sam otkucaje njegova srca. Osjetila sam njegovu ljubav, ushit i sreću. Bio je očaran mojom ljepotom, a ja njegovim zanosom. Obujmila sam svoje grane oko njega...

Rastanak sa šumom i mojim korijenima bio je bolan, ali rasplamsani val ljubavi i sreća toga dječaka u trenu su zaliječili rane. Korijenje je zamijenila voda u zdjelici koju je on brižno donio. Okitili su me svjetlucavim nakitom i blještavim kuglicama. Ponosno sam širila grane i potpuno zaboravila na šumu. Stopila sam se u rijeku ljubavi i sreće koja je neumorno tekla te noći.

Sutradan je došlo mnogo gostiju. Veselili su se, pričali kako se slavilo ranijih godina i divili se mojoj ljepoti, za koju su bili sigurni da je nadmašila sve prijašnje smreke…

Sljedeći dani više nisu bili veseli, nije bilo radosti ni slavlja, a nestalo je i žara u dječakovim očima. Sve se promijenilo. Dječak me nije pozdravljao pri odlasku iz kuće, niti me primjećivao pri povratku. Ponekad bi se sa smiješkom zagledao u mene i nastavio se zabavljati sam ili s prijateljima. Činilo mi se da je ljubavni sjaj njegovih očiju postajao sve slabiji. Zaboravio je dosipati vodu u zdjelicu pa sam se počela sušiti. Iglice su mi počele otpadati. Nestalo mi je mirisa. Nadala sam se da će dječak to primijetiti, ali nije. Osjećala sam žeđ, glad, no najviše me boljelo što me on ostavio. Napustio me. Zaboravio je na mene.

Ubrzo sam izgubila gotovo sve iglice. Bilo mi je teško. Osjećala sam se jadno i nemoćno. Još sam ipak gajila nadu da će se u dječaku ponovno probuditi ona ljubav kakva je bila kad me ugledao u šumi. Uzalud. Jednoga su dana, on i njegovi ukućani, skinuli nakit s mojih grana, iznijeli me iz kuće i bacili na snijeg pored drva u dvorištu. I sada sam tu. Ležim na snijegu. Hladno mi je. Zaplakala bih, ali suza nemam. Potpuno sam se osušila. Jutro je. Vidim sunce na istoku. Osjećam toplinu koja dolazi sa svijetlim zrakama. Sunce me obasjalo u potpunosti. Hladnoća je nestala. Odnekud se pojavio lagani vjetar. Čini mi se da me podigao zajedno sa snijegom. Osjećam se nekako lagano. Zbunjena sam. Vidim zemlju ispod sebe. Snježni me oblak odnosi u visine. Vidim svoju šumu. Osjećam miris jutra. Čujem pjev ptica. Gle, i moja vjeverica je tu! Spokojna sam. Osjećam da mi se spava…


Jedna je vjeverica sišla s najveće smreke koja je rasla na rubu šume uz veliku livadu. Zbunjeno je gledala oko sebe. Već danima čeka svoju malu smreku. Kad bi barem znala kamo je otišla. Nije ju valjda napustila bez pozdrava. Sigurno se negdje sakrila. Ta ju je misao pokrenula, pa je veselo skakutala naokolo tražeći je. Obišla je sva obližnja mjesta i pomalo zabrinuta, vratila se natrag. Sve su smreke tu, samo malene nema. Pogledala je u krošnje koje su se vinule u nebo nadajući se da će među njima ugledati svoju ljepoticu. Uz stablo najveće smreke pojavio se snježni oblak kojeg je vjetar otpuhao s grana. Bio je okupan tisućama boja koje su sunčane zrake plele u nježnim pahuljama snijega. Vjeverici se učinilo da joj se iz oblaka smiješi njezina mala smreka. Odjednom osjeti radost, sreća ju potpuno obuze, a suza joj zablista u oku…

Jato vrabaca doletjelo je na odbačeno drvce suhe smreke. Veseli cvrkut širio se naokolo, a snijeg se doimao nestvarno bijel obasjan ranojutarnjim zrakama sunca.

Život je pleo novu rapsodiju.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.