prepun pepeljastih lica ispod sjedina
ponovo isto prizorište
kojem su noktima izgrebane priče
u redu dugom do sutra
koji kao jegulja na suhom
Izvija se neprestano
ništa poučno, ništa mudro
tek urlik, dijagnoza
i svakome pogled zalijepljen do vrata
kao da je akcija
hajde, ne budali!
tu se tiho umire prije nego se umre
pa njima nema nikome spasa
tu se konačno
posljednjim sporim trzajima odgađa
tu smrt nije što je
tu smrt je čekanje nje
začudo, nitko nema ništa protiv
nitko se ne žuri, prkosi, protestira
samo red poslušan se ima
koji u nauljenom ritmu
ispražnjava se i popunjava
poput šuma hidraulike
automatiziranih vrata
tu nema se nikoga
nitko nikoga ne treba
i nikome nitko ne smeta
tu još oni donekle živi
umiru sa svojim smrtima
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.