„Obično?“ upitala je starija službenica u pošti.
„Da, obično.“
„Lijepa kuverta.“
„Da, lijepa.“
„Takvu odavno nisam vidjela. Ljudi danas sve manje pišu. Svi šalju samo poruke mobitelom, i to je to.“
„Da, tako je.“
…
Dvorce jednostavno nisam volio. Iako su većina od njih prava remek-djela graditeljstva, na mene su djelovali odbojno. Nisam volio priče o zakulisnim igrama, priče o ljubavnim spletkama, o mržnji i podmetanjima, a dvorci su me podsjećali na sve to. Djelovali su mi hladno, bezosjećajno, mračno, tajnovito. Slike njihovih vlasnika ostavljale su u meni dojam arogantnih, bezosjećajnih, mrkih i krvožednih vojskovođa, vlastelina koji izrabljuju narod i uživaju u spletkarenju. Osjećao sam da su oni bili utočište dvoličnosti, pohlepe i izvor patnji za svekoliki puk, koji je bezočno izrabljivan kako bi onima u dvorcu tekao med i mlijeko. Iako je danas većina tih zdanja pretvorena u muzeje ili su ruševine, ona su za mene simbol nemorala i ljudske pohlepe, koja se uspješno preobukla u neke nove dvorce, građevinski posve drugačije, ali iste u svojoj ljudskoj nutrini. Oni su zrcalo u kojem se zrcale svi današnji događaji, sukobi, ljubavi i prevare, upravo onako kako je to bilo u stoljećima dugoj povijesti.
A onda sam sreo Ivu, zaljubljenicu u dvorce i dvorske spletke. Imao sam osjećaj da zna sve o dvorcima u Europi, a napose o dvorcima u Hrvatskoj. Njezini opisi i priče o događajima vezanim za poneki dvorac bili su ispričani toliko jasno, slikovito i s puno emocija da sam imao osjećaj kako je ona osobno živjela u svim tim dvorcima i bila sudionik svih događaja u njima.
Pozvala me u Ozalj, njezin rodni grad. Posjet nikako nije mogao proći bez obilaska staroga grada. Bio sam očaran tim veličanstvenim zdanjem na stijeni iznad rijeke Kupe, ljepotom pogleda na rijeku i okolicu. Oduševile su me freske na unutrašnjim zidovima dvorca, a emocionalno me najviše pogodila tragična priča o hrvatskome knezu Petru Zrinskom, koji je zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom osuđen pod optužbom uvrjede kralja i izdaje zemlje te pogubljen. Čitajući oproštajno pismo koje je Petar napisao svojoj ženi Katarini, noć prije smaknuća, shvatio sam da je moja predodžba o ljudima koji su živjeli u dvorcima bila jednostrana i pogrešna. Shvatio sam da su i oni puni osjećaja, ljubavi… Danima nakon posjeta Ozlju vrtio sam u mislima riječi toga oproštajnog pisma, a onda sam odlučio Ivi napisati pismo, pravo ljubavno pismo s puno lijepih riječi i s jakim emocijama.
…
Izašao sam iz pošte. Obrazi su mi bili crveni od uzbuđenja. Ne znam je li to bilo zbog nelagode koja mi se uvukla u svaki djelić tijela pri ulasku u poštu ili zbog oduševljenja službenice kad je vidjela roza kuvertu. Sama ideja da pošaljem pismo, za mene je bila nevjerojatna. Ne pamtim da sam ga ikad prije napisao. Poruke mobitelom ili manji tekst elektroničkom poštom bio je moj domet. A sada – pismo. I još u roza kuverti s ružicom na papiru za pisanje. Ljubavno pismo. Eh, što li sve čini zaljubljen čovjek...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.