Ivan je lagano skrenuo s ceste na veliko odmorište s benzinskom pumpom i restoranom. Natočio je gorivo, parkirao auto i sjeo za stol u dvorištu restorana. Puhao je lagani povjetarac, baš onako kako je njemu odgovaralo. Bablje ljeto u rujnu. Okrenuo se licem prema suncu, nagnuo glavu unatrag, zažmirio i kao gušter uživao u njegovoj toplini. Potpuno se umirio, gotovo zaspao. Isključio se od svega što se događalo oko njega i ni o čemu nije razmišljao. Bilo je to vrijeme potpuna opuštanja i mira. U stvarnost ga vratila cika djece za susjednim stolom. U prvi je tren iznenađeno pogledao oko sebe kao da se probudio iz sna, pitajući se gdje se nalazi, a onda uzdahne shvativši da sjedi za stolom uz kavu koju još nije ni počeo piti. Rastegne se, srkne kavu i zagleda se u obitelj za susjednim stolom. Dječak i djevojčica jeli su grožđe. Ivan uoči veliki grozd u dječakovoj ruci.
'Grozdana!' prođe mu glavom.
Na licu mu se pojavi veliki smiješak. Sjeti se svojega prvog boravka u Šibeniku.
…
Ivan je ušao u prazan kupe vagona, stavio torbu sa stvarima u prostor za smještaj prtljage iznad sjedišta, otvorio prozor, naslonio se i promatrao ljude na kolodvoru. Činilo mu se da promatra izgubljenu gomilu koja traži izlaz i neuspješno tumara amo-tamo. Ljudi su hodali na sve strane. Neki su trčali bojeći se da će zakasniti na vlak, dovikivali nekomu nešto, mahali rukama. Drugi su zbunjeno hodali kao da su se izgubili u toj velikoj gužvi koja se stvorila.
„Je l' slobodno?“ upita ženski glas.
Ivan se okrene. Na vratima kupea stajala je djevojka izražajnih zelenih očiju u laganoj ljetnoj haljini. Crna joj je kosa bila podrezana taman do ramena, ravno počešljana, uvijena prema vratu.
„Slobodno, slobodno je! Izvolite!”
Djevojka uđe i unese prtljagu.
„Dopustite da vam pomognem!“ ponudi se Ivan.
Djevojka se nasmiješi i prepusti mu kofer. Kupe se ispuni svježim mirisom jorgovana. Miris podsjeti Ivana na jorgovane koji su rasli u ogradi bakina vrta. Tijelom mu prođe ushit proljeća.
„Ja sam Ivan. Putujem u Šibenik, a vi?“
…
Vlak se polagano zaustavljao na stanici. Grozdanu su čekali roditelji. Ivan joj je pomogao nositi prtljagu. Sišli su na peron.
„Bok, Ivane! Hvala na pomoći! Vidimo se sutra!“ sa smiješkom se pozdravila.
„Bok!“ pozdravi Ivan i mahne joj rukom.
Pogledao je uokolo, Šimu nije primijetio. Očito kasni. Nije ga to iznenadilo. Šime je uvijek kasnio. Opravdao bi se starom narodnom izrekom: „Tko žurio, vrat slomio!“ I što da mu kažeš? Nasmiješ se i prihvatiš to kao zdravo za gotovo. Odlučio je ostati na peronu. Bio je smiren. U zraku je osjećao miris jorgovana. Godilo mu je jutarnje sunce i lagani vjetrić koji je strujao. Okrenuo je lice prema suncu, zažmirio i uživao.
„Bok, Ivane! Jesi li se to ti dokotrljao?“
Stigao je Šime. Ivan ga pogleda i radosno pozdravi.
„Jesam. Evo me ovdje. A ti si nešto uranio?“
„Ma znaš ti mene. Vrag ti odnija prišu!“
„E, Šime, Šime! Uvijek si isti!“
„A što bi se mijenjao? Dobra se ekipa ne mijenja.“
„Ma imaš ti pravo! Nego, idemo li mi?“
„Hajde, pokupi tu torbu i kreni! Kako je bilo na putu? Sigurno si sav slomljen.“
„Ma da znaš, nekako uopće nisam umoran. U vlaku sam upoznao divnu djevojku. Zamisli, zove se Grozdana i iz Šibenika je.“
„Ma daj!“
„Pa kad ti kažem! Cijelim smo putom razgovarali. Dogovorili smo spojak sutra popodne u šest. Nalazimo se kod Katedrale. Moraš me odvesti tamo i pokazati mi put.“
„Ma nemaš problema. Sve ću ti ja pokazati. Nego vidim da si se dobro zagrijao. Moglo bi ispasti da si u goste došao kod nje, a ne kod mene.“
„Ma daj! Ne pretjeruj! Neću te ja ostaviti samo tako. Ona sigurno ima neku prijateljicu pa možemo zajedno na plažu i noćni život. Sve ću provjeriti sutra.“
…
Po dogovoru, Ivan je čekao Grozdanu ispred ulaznih vrata na pročelju Katedrale s rozetom. Radovao se ponovnom susretu i već je u zraku osjećao miris jorgovana. Ljudi su prolazili i prolazili, ali nikako da se pojavi ona. Uznemirio se. A što ako uopće ne dođe? Zaboravio je tražiti broj telefona i neće ju moći nazvati. Naljutio se na sebe. Kako je to mogao zaboraviti? Kako će ju sresti ako sada ne dođe? Lutat će Šibenikom i tražiti ju. Nervozno je gledao u ljude koji su prolazili, a onda se pomirio sa situacijom i odlučio otići.
„Bok! Oprosti, da li se ti zoveš Ivan i čekaš Grozdanu?“
Trgne se. Pred njim je stajala djevojka srednja rasta, okrugla lica, kratke smeđe kose i nježnih kestenjastih očiju.
„Da“, izusti.
„Super. Ja sam Lucija, Grozdanina prijateljica.“
„Drago mi je! Ja sam Ivan“, predstavi se pribravši se od šoka.
Lucija se nasmije.
„Grozdana nije mogla doći pa je zamolila mene da se nađem s tobom. Napisala je broj telefona pa ćeš ju moći nazvati kad se vrati kući. Jutros su otišli kod bake na Zlarin. Vratit će se možda sutra, ali najvjerojatnije prekosutra.“
„Baš ti hvala. Vidiš kako sam smotan da ni broj telefona nisam tražio.“
„Događa se!“ reče Lucija kroz smijeh i nastavi: „Važno je da ćete se ipak moći čuti.“
„Da. Imaš pravo. Zahvaljujući tebi.“
„Ma nije to ništa. Ako želiš, mogu te ja malo provesti Šibenikom.“
„Odlično! Ako imaš vremena.“
…
„E, Grozdana, Grozdana!“ reče Ivan naglas smiješeći se i vrteći glavom lijevo-desno. Ispije kavu do kraja, plati račun i ode u auto. Vozio je polako slušajući glazbu i prebirući po uspomenama. Vrijeme je brzo proletjelo i prije nego što je i mislio, našao se u dvorištu Šimine kuće. Izvadio je vrećicu s poklonima i veliku orhideju s plavim cvjetovima prošaranim bijelim linijama. Pozvonio je. Na vratima se pojavio Šime, a odmah iza njega Grozdana i njihov sin.
„Ma gdje si Ivane? Ne vidjeh te punu godinu dana.“
„A evo me Šime, evo!“
„Kako je bilo na putu?“
„Odlično! Lijepo vrijeme, a nema gužve!“
„Kako su djeca i Lucija?“ upita Grozdana.
„Ma super! Odlično su!“
______________________________________________________
Objavljeno u Časopisu za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu „The Split mind“ (2017. godine)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.