Sanja Rotim | Koka Zlata

                                                                                                                                   

Bila jednom jedna imućna obitelj sa tri sina. Nakon mnogo godina braka na svijet je došao i četvrti sin. Nazvali su ga Toni. Razlika u godinama između njega i starije braće je bila velika. Trojica braće su bili vrlo vezani jedan za drugog i teško su prihvatali najmlađeg brata. Toni je rastao ali je uvijek izgledao drugačiji od njih. Već je postao momak i on, stidan i šutljiv za razliku od svoje braće koji su uvijek bili pričljivi i sigurni u sebe. Tako su ga često zadirkivali ne obazirujući se na negodovanje roditelja.

“On je vaš najmlađi brat, trebali biste ga čuvati i štititi a ne odnositi se tako grubo prema njemu”, mama je govorila tužno. Brinuo ju je takav odnos prema Toniju.

Na žalost majka se jednog dana razboljela i poslije nekoliko mjeseci umrla. Slijedili su vrlo tužni dani za cijelu obitelj ali odnos između braće se ni u takvim okolnostima nije promijenio. Poslije majčine smrti otac je postao strašno tužan, šutljiv i čudan.

Nije podnosio boraviti u kući u kojoj više nije bilo njegove supruge pa je naredio da mu se napravi koliba i uz nju kokošinjac oko koga bi se on osobno brinuo. Ta odluka je svima izgledala besmislena jer su oni bili vrlo imućna obitelj. Živjeli su u kući koja je više ličila na dvorac i imali su mnogo osoblja koje se brinulo o domaćinstvu. Uz to su posjedovali mnogobrojna zemljišta i terene i imali dobru ušteđevinu u banci. Ali otac je stalno ponavljao kako mu se sviđalo provoditi vrijeme brinući se o kokama. Govorio je kako mu je najdraža koka bila koka Zlata. Molio je da se nitko ne približava kokošinjcu da se koke ne bi preplašile. Sva četiri sina su bila zabrinuta za oca ali su poštovali njegove zahtjeve.

Jednog tužnog dana umro je i otac.  Poslije njegove smrti sinovi su bili pozvani kod notara na čitanje testamenta. Tako je najstariji sin naslijedio vilu, drugi zemlju a treći ušteđevinu. Sva trojica su bili zadovoljni jer su tereni koje je posjedovala obitelj bili vrijedni koliko i vila u kojoj su stanovali a i ušteđevina je bila dovoljna da se kupi vila iste vrijednosti. Znači, do trećeg sina je sve izgledalo pravilno podijeljeno. Ali kada je notar pročitao kako je najmlađi sin naslijedio kolibu i kokošinjac, braća su se počela smijati.

“Jesi li vidio što ti je ostavio otac? I on je znao da ne vrijediš koliko nas trojica, ha, ha.” I u ovoj tužnoj situaciji braća su se ponašala bezobzirno.

“Što sam uradio loše da ne bih ništa naslijedio?” pitao se Toni ali nije htio reći ostalima ono što je mislio. Nije želio da vide kako je ostao razočaran.

“Ako mi je otac ostavio kolibu i kokošinjac sigurno je imao valjan razlog”, rekao im je pokušavši da djeluje ubjedljivo.

“Naravno da je imao. Nisi kao nas trojica!”

“Dosta sa pričom, trebate potpisati ovdje”, opomenuo ih je notar.

Vratili su se kući svi zadovoljni osim Tonija. Braća su ga sada još više zadirkivala i on više nije mogao to podnijeti. Tako je nakon nekoliko mjeseci odlučio napustiti njihov zajednički dom. Ali gdje je mogao otići već u kolibu koju je naslijedio? Osjećao je razočarenje prema ocu i počeo misliti kako on stvarno nije vrijedio koliko njegova braća. Kada im je najavio svoju odluku braća su izgledala sretno.

“Tako i jeste u redu, trebaš se odvojiti od nas”, rekao je jedan od braće. Toni se uputio u svoju kolibu, ona je bar bila njegovo vlasništvo.

“Tko će znati zašto se ocu sviđalo ovdje provoditi vrijeme? Možda je želio samo biti malo sam. Ali ću sigurno otkriti razlog”, pomislio je Toni. Tako je proveo par dana u kolibi ne izlazeći od jutra do mraka i samo je razmišljao o ocu. Onda je jednog dana odlučio obići kokošinjac. Nije bilo puno koka u njemu.

“Bit će da je ono Zlata”, zaključio je Toni vidjevši najveću koku među njima. Bila je šćućurena i izgledala kao ukočena. Najedanput je primijetio kako je nešto ispod nje svjetlucalo. Približio joj se. Koka nije izgledala uplašena i podigla se. On je uzeo u ruku to što je bilo ispod nje i uskliknuo:

“Nebesa, ovo je zlatno jaje!” Bio je toliko iznenađen da je ostao otvorenih usta. Nije se radilo o običnom jajetu, već teškom, zlatnom, sa izrezbarenim šarama.

“Zato otac nije htio da se približavamo kokošinjcu, to je bila njegova tajna”, sada je shvatio Toni. Dan poslije se opet uputio nestrpljivo u kokošinjac gdje ga je čekalo još jedno zlatno jaje. Ali ovaj put je bilo izrezbareno na drugačiji način. Na Tonijevu radost i sljedeće dane se desilo isto. Kada je nakupio dovoljno jaja Toni je otišao do jednog zlatara vidjeti je li ih bilo moguće prodati.

“Mladiću, ova jaja su jako, jako vrijedna. Kako si ih dobio?” upitao je začuđeni zlatar.

“Žao mi je gospodine, ali Vam ne mogu to reći. Želio bih ih prodati”, odgovorio mu je Toni.

“Meni se jako sviđaju ali na žalost nemam toliko novaca. Ali bih ti možda mogao naći kupca. Uvijek ima bogaša koji kolekcioniraju sve i svašta. Naravno, jedan procenat od prodaje išao bi meni”, objasnio mu je zlatar.

“Naravno. Ali ne bih želio otkriti moj identitet kupcima.”

“Nema problema”, odgovorio je zlatar.

Tako su sklopili ugovor i Toni mu je ostavio jedno jaje kao uzorak. Nije prošlo mnogo vremena kad mu je zlatar dao radosnu vijest da je našao kupca za njegova zlatna jaja. Toni je počeo zarađivati mnogo. Porastao je interes za zlatna jaja i sada je bilo više kupaca. Koka Zlata je i dalje svaki dan davala zlatna jaja, sve ljepša od ljepšeg. Nakon godinu dana Toni je imao dovoljno novca za kupiti kuću poput one u kojoj je prije živio. I odlučio je kako je došao dan da se i on skući i izabrao je sebi prelijepu vilu. 

Čudnovato je kako je od dana kada je kupio kuću koka Zlata prestala davati zlatna jaja. Ali je Toni bio zadovoljan i možda je tako bilo i bolje. Sada je i on imao lijepu vilu kao i njegova braća. Od kada je otišao od kuće nije ih nikada vidio, ali su ostali u kontaktu. Saznao je da svaki od njih živi posebno, najstariji brat u kući naslijeđenoj od roditelja a ostala dvojica su kupili vilu prodavši zemlju i koristeći naslijeđenu ušteđevinu.

Toni im je javio da je i on kupio veliku vilu ali oni mu nisu vjerovali. Tako je odlučio da ih pozove i predložio da se počnu posjećivati. Pa bili su braća! Oni su prihvatili poziv i bili tako iznenađeni kada su vidjeli veliku kuću u kojoj je živio Toni.

“Kako si uspio kupiti ovu kuću?” pitali su ga začuđeni.

“Očevim novcem”, odgovorio im je. Tako im je ispričao svu priču o koki Zlati. Oni su ostali otvorenih usta. Sva trojica su kući imali kolekciju zlatnih, izrezbarenih jaja.

Tako su svi shvatili da je otac pravilno podijelio na četiri dijela svoje bogatstvo i da nije pravio razliku među sinovima. Odnosi među braćom su se popravili i od tada su svi živjeli sretno i zadovoljno.