Nikola Šimić Tonin | Tomislav Osmanli:Cug

Nenad se Ninčić tako prijatno osetio u tek sašivenom poslovnom odijelu od skupog tvida, da je uz zadovoljan pogled kojim se odmjerio u ogledalu uske i intimne kabine šnajderaja „Elit“, osetio neodoljivu potrebu zavući ruku u džep, zadigne sparušena jaja i pritom pogladi oklembješeni ud - kada se dogodio taj neobični cug. Naime prije no što je uopće dotakao najintimniji, zaparloženi dio svoga tjela, na dlanu je začudo osjetio hladnu promaju koja ga je natjerala da ruku zavuče dublje u džep, ne bi li utvrdio odakle je dolazilo to neočekivano hladno strujanje. Okrenuo je iznenađeno glavu, sve dotičući, i pri tom znalački uživajući, u vrhunskom materijalu novog odela. Zavukao je, dakle, ruku duboko i iznenadio se da nije dotakao dno džepa svojih elegantnih tek sašivenih pantalona, već nekakav list papira koji je izvukao odatle i začuđeno pogledao. Bio je to novi parafirani ugovor o cesiji, jedan od onih kojima je Nenad Ninčić povremeno prao novac, iako se nikako nije mogao sjetiti kada je uopće ovaj ugovor potpisao. Jer Nenad Ninčić je uvijek i pomno pamtio sve svoje poslovne aktivnosti, svaki papir koji bi primio ili izdao, svaki svoj paraf… Tek je naknadnom provjerom konstantirao da s papirom nešto nije u redu zbog datuma na njemu, jer je pored njegovog inače autentičnog potpisa tamo bio i otkačeni datum koji je označavao dan - deset godina u budućnosti. Nenad Ninčić je bio racionalan čovek te je takav datum pripisao jednostavnoj grešci u kucanju, iako mu doduše ništa, od svega toga što mu se u kabini događalo, nije bilo jasno: ni to kada je ovaj ugovor potpisao, a još manje kako se uopće mogao naći u džepu njegovog tek sašivenog odijela.

Sve je naime upućivalo na to kako se radi o običnom snu, jer potrebno je znati da je Nenad Ninčić čitavog svog života bio izložen maštanju i snivanju što je uostalom od njega i učinilo uspješnog poslovnog čoveka. Njegovi su se snovi, uglavnom vezani za sticanje novca, naime već obistinili, te su – kako se to dogodilo – snovi počeli jenjavati, zatim i potpuno nestali, dok su mu maštanja sasvim prestala, iznad svega zbog prezauzetosti... Dakle, vjerovatno je ponovo počeo sanjati, te se stoga odlučio na staru i uvijek produktivnu provjeru koja mu je još iz djetinjstva uspješno otkrivala pravo stanje njegove nekada uzavrele svijesti. Snažno se uštinuo za obraz - sjetivši se, pritom, štipanja djedovih koščatih prstiju koji su mu, kao malome uvrtali obraze dok mu se u okicama ne bi pojavile suze, iz milošte kako mu je draga mama to djedovo bjesomučno uvrtanje uvijek opravdavala. Elem, Ninčić se Nenad uštinuo isto tako, i podjednako tako jako - da je morao glasno ciknuti, i zbunjeno konstatirati kako je bol potpuno stvaran. Netom je rekao sebi, ne smije obraćati pažnju na sve ove budalaštine, koještarije i iluzije koje su, bez daljnjeg, puki proizvod njegovog premorenog trgovačkog uma, te je papir s antidatiranim ugovorom ponovo strpao u džep i ostavio da ga povuče strujanje, osjećajući kako ugovor u trenu iščezava u neku neopisivu dubinu njegovog novog džepa.

I samo što je poželeo izvuči ruku i otići vlasniku šnajderaja žestoko protestirati jer mu je nešto pogrešno uradio s džepovima novog odela, što je skandalozno jer mu je pri tom upropastio najbolji šifon za džepove, ne računajući tu skupi engleski tvid samog odijela. Jer - spremao se da mu u njušku odbrusi - jebeš ti dobro odijelo u kome su džepovi sjebani. Ta, džep je skladišni prostor poslovnog čoveka, mesto pohranjivanja brojnih i važnih stvari. Džep je pokretni posijed, svakog, ali posebno, jednog modernog posjednika. Nenad Ninčić dakle krene izvuči ruku iz sjebanog džepa, i istog trena oseti da mu je ruka zarobljena u dubini. Ruku mu je, naime, čvrsto stegla nečija šaka upravo u unutrašnjosti novog džepa. Pokušao je otresti se, vukao snažno, pomagao se i drugom rukom, ali nije uspio, jer šaka je tako snažno stegla njegovu ruku, da je jedino mogao da je, i to s teškom mukom, zajedno sa priljepljenom šakom izvuče napolje, prepoznavši pritom ruku jednog od svojih davnašnjih komintenata koga je, još na početku karijere, finansijski sasvim upropastio, primajući njegove pošteno plaćene narudžbine, ali neisporučujući mu ugovorenu robu. To se naime dogodilo bez njegove volje, voljom - sjetio se - čak i glasom nekoga drugoga koji se najednom pojavio u njemu i šaputao mu da bi baš mogao malo pričekati s isporukom plaćene robe, a potom i da sve isporuke sasvim obustavi...

I eto, sada mu se iz džepa novog odela pomalja ta gnjida za koju je čuo da obitava po kladionicama i očajava po kavanama s jeftinim pićem, te da ga opanjkava s kim i gdegod stigne. I šta će sad takva jedna spodoba, da se tu nešto pomalja i ponovo pojavljuje u njegovom tako dobrano uhodanom poslu i svijetu. Ojadila ga je pomisao da se ta propalica ponovo rađa iz njegovog džepa bez dna, da se pomalja poput nekog uskršnjeg košmara, i to tu, u kabini šnajderaja „Elit“, „vrhunske krojačnice za rafiniranu gospodu“. Ma ko?! Taj gubitnik, ta ogovaračka gnjida?... Ne, to nikako ne smije dopustiti! I samo što se iz njegovog džepa, poput glatke i sjajne bebine glave, samo prilično veće, počela pomaljati ćelava glava unesrećenog bivšeg poslovnog partnera, šireći njegov novi džep do pucanja, poput vulve prvorodilje, Nenad Ninčić pritisnu svoju ruku, pomogne se drugim dlanom i pritiskajući ćelavu tintaru novonerođenog, ugura uljeza nazad u svoj džep gdje mu je i mjesto, ali se zaprepasti silinom kojom su se - zakačena šaka i onaj užasni cug koji je vladao u njegovom džepu - najednom povukli, te se u uskoj kabini za probanje vrhunskog šnajderaja „Elit“, on najprije nekontrolirano okrenu oko svoje ose, dok su mu se dugmad otkidala s novog i skupog odela, rukavi pucali po šavovima, a peševi širili unaokolo, kao da je bio zahvaćen snažnim tornadom, koji ga vuče u sebe, te ga tako najprije premetnu, okrenu naglavce, da bi ga na kraju cijeloga usisao, njegov sopstveni džep.

Džon R. Nil, Sirena, ilustracija u poglavlju Veliki vrtolog, Strašilo iz Oza L. Frenka Bauma, 1915.

Nestanak Nenada Ninčića primetio je samo vlasnik i glavni krojač šnajderaja „Elit“, iznenađen silnim komešanjem, uzvicima i usisnim šumovima koji su dopirali iz njegove kabine za probe, ujedno i ogorčen što mu je – bio je uvjeren – klijent spektakularno utekao i maestralno ga opljačkao, ostavši dužan za delikatni i dakako skupi krojački rad njegovih najboljih kalfi u krojačnici za rafiniranu gospodu. Jedino ga je malo zbunio list ugovora koji je našao na podu kabine, ali videvši papir s deset godina budućim datumom, pomisli kako je i taj zadnji dokaz prisustva njegovog klijenta nevaljan, te ga zajedno sa otpalom dugmadi, baci u korpu za otpatke, iz koje ugovor istog časa iščeze, povučen onim silnim cugom koji je samo nama dobro poznat.

Iz knjige „Kapriča“ pod. „Elegii i groteski. Apsurdi vo proza“, izd. „Magor“, Skopje, 2009;

Prevod s makedonskog:

Nikola Šimić Tonin