Dominik Tomić | Umišljaj

Na trenutke bih htio

požudom i bludi gonjen

zgrnuti ti vrat, i,

naslonivši o ramena,

sjediniti naša lica,

tjelesine, trudne, i usne,

iz dvoga ujediniti se,

na djelić vremena

naših konačnosti:

između dvaju udaha

jedan cjelov, jedini,

može li se susresti?

No, to bi bila lažnost,

a ionako samo je sanja

i maštarija, i umišljaj

iz neka ina svijeta,

u koji često zalazim,

a tebi je nedohvatljiv

(kao i meni tvoj)…

Ostao od mene l' ti je

makar impuls il'

izblijedjeli fragment

neka davna (i, čini se

zaboravljena) sjećanja?

Tišina viče svoj odgovor.