Krugova boli s kožom sraslih,
očiju slijepih za dohvatnu ruku,
na prostrtom stolu mrakova svelih
blagujemo otuđeni blještavu muku.
Lutalici kaput od vjere tkan nudimo
džepova punih soli, dukata, rupa.
A vani sve živi. Plovi. Gori. I
mirišu jablan, platana i vrba.
Nepomičnost udišemo, ne vidjevši sve
što teče i bilježi nam se u godove.
K`o pokisli ptići u zviježđu se stisli
cvrkut nam zgusnut, štedar i vedar.
Bez Ariadnine niti, već gotovo svisli,
na kraju još jednog šupljikavog dana.
U vilinu kosu zaplele se misli.
Čuvarima vatre izgubile se adrese.
Čovjek ih traži, kamo su se skrili
ti zadnji monasi s vrha svijeta?
Gdje čuvaju oganj ne dajuć` mu zgasnut?
Konjanik 2022.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.