Darija Žilić | Kunjanje

 

Riječ dvije o kunjanju. Polusnu, drijemežu. Vrijeme kad biće se lagano prepušta mekoći, izmiče iz vremena svijeta, snatri o tome što će se događati u rano proljeće. Kunjati, kao migoljiti se, meškoljiti, presti kao što mačka prede, sanjati dan kad će se zakoračiti preko praga, pobjeći mraku koji vuče u dubinu, u rupu u kojoj se zimi skrivaju i psi i ljudi, dok se zajedno griju. Kunjaju muškarci u svojim satenskim ogrtačima, pod pazusima otmjenih dama, ili u krčmama dok čekaju da zadnji zvuk opomene, potjera tijelo iz neudobne stolice, u tišinu jutra, ili grozničavost oluje. Kunjaju ptice i ljudi, sjede kao da su omamljene od jutra, na granici, kad se sve čini isto i s jedne i s druge strane. Kao lopta koja se vrti na mjestu, tjera iz fotelje onog koji kunja, pa izlazi van na terasu, gleda blijeda tjelesa kostrijeti i pada na pod, kao da je odnekud stigla kazna, ili se razgorio plamen u noći, i guta sve, one koji nisu na oprezu, kunjajuće i one koji su se uz njih prigrlili. Do zadnjeg.