Nikola Šimić Tonin | Kočijaš

Mate je bio momčina samo takva. Vrijedan, jak, zdrav, volu rep iščupati. Radio od zore do mraka. Radio. Jedva stizao „što u kljun ubaciti“, kako je volio reći, a kamo li uzeti marendu pa u miru sjesti i marendati.

Šef mu lijen da ljenji biti ne može biti. Malo tko na njemu pogled zadrži. Gdje ga ostaviš tu ga i nađeš. Jedino u čemu je uživao bilo je požurivanje i vikanje na Matu:

- Ajde Mate brate, zar ti moram isto uvijek govoriti, tolika momčina a mozak očito kao čvarak. Sto i prvi ti put kažem, nema zabušavanja. Ajmo brže malo, vučeš se brate k'o prdež iz gaća.

Jedan dan dozlogrdi Mati i ode se on žaliti gazdi. Gazda ga sasluša izvadi par novčanica, dade mu ih i reče:

- Idi na Baščaršiju, unajmi fijaker i provozaj se po Bašćaršiji pa onda dođi da razgovaramo.
Učini Mate kako mu gazda reče. I dođe gazdi na razgovor kako se dogovoriše. Pita Matu gazda:

- Što bi? Što vidje? Tko vuče, a kome se plaća?

Mate se malo zamisli pa odgovori:

- Konj vuče a kočijašu se plaća.