Nalazim dvije fotografije, stare desetak godina, na kojima vidim sebe kraj jezera, na mjestu kamo više gotovo i ne odlazim. I nije samo to, da sam se promijenila, pogurila, posijedila, da su mi obrazi izgubili svježinu a pogled iskru, to je čak i manje važno. Nego, nemam one životne radosti, one vibracije i "svete ludosti", koja me navodila pomisliti da ću, samo ako to čvrsto zaželim, hodati po vodi do druge obale, da dohvatim plaminjavo zlatan cvijet divlje perunike, sakriven među trskom.
Nije to samo sa mnom, već uočavam da se događa svima. Zašto promjene nikada ne idu na bolje, već sve je dekadencija, entropija, distopija? Što je s ljubavlju, tko je sakrio naš svemoćni eliksir i najstariji placebo? Hrabrosti nam nedostaje, vijoglave zanesenosti. Odjednom smo žrtve otužne evolutivne mijene: otpadaju nam krila, leđne i bočne peraje, par dodatnih nogu, zmajski rep. Postajemo obični, humanoidi bez humora, osuđeni na zemlju, a bez korijena, da bismo se za nju stvarno pridržali.
Dakle, nosi nas vjetar, kiša nas ispire, podrivaju nas teluričke energije, muči nas neljubav, ništi nas zaborav. Kunktatorstvo, kukavičluk. Laviranje oko istine: je li ona UISTINU sržna vrijednost našega postojanja ili može i neki od pogodbenih načina: iako, premda, možda, ako, ali, nego, već. Kraj jezera imamo kućicu, u nju ne ulazimo. Pišemo kao, literariziramo, vučemo crte po papiru, crtkaramo. Kontesa Jevrić: "Beležila sam nešto...", uglavnom. Tekstovi su nam predugi, ritam razbarušen, kreativni dah prekratak, hormonalni smo više nego racionalni, ne žele više nas već ono što se zalijepilo za naše ime, ulazimo u "treću dob", rashodovani smo, samo nam to još nisu glasno rekli. Travuljine i korovi prerastaju nam stope. "Kraj jezera uplakana maramica bela ostala...".
Zurim u tu ženu, koja je mogla sve, koja je možda bila mala nuklearna centrala, mimikrirana u učiteljicu iz provincije. Nemilosrdna sam. Prema drugima i prema sebi. Gotovo ništa njihovo mi se ne sviđa, zamara me prosječnost, nedorečenost, aljkavost, neprodahnutost genijem. Ipak želim preživjeti, sanirati neviđene štete. Moj šaman vadi noževe iz moje aure, oživljava me, miče olovo. Crna žuč polako teče iz mene, dok uranjam u zelenilo. Hoće li se sve moje moći vratiti, ili samo neke? Slušam li savjete, koje samoj sebi upućujem? "Ne uzimaj drugorazredno, ne pucaj iz topova na muhe, zanemari neispravan govor i sakato mišljenje, bježi od laske, ne moli za naklonost, reži oštro, ne vraćaj se na staro, vjeruj intuiciji, ne krpaj poderano, ne spajaj i ne lijepi razbijeno. Ne hrani zmaja, ne bacaj se u ponor, ne pleši po vulkanskom tlu, bježi od gomile, prepoznaj labuda među guskama, njeguj razliku, othrani otpornost. Neka tvoje NE uvijek bude definitivno i neopozivo. Ne rasipaj vrijeme i neka ljepota bude tvoja jedina slaba točka".
Tako da eto...Kosu oštriš, tu gdje raste koštriš. U vodi se ljeska zlatni oštriž. Kraj jezera, kraj jezera, u potrazi za savršenom rimom. Sve ostalo je u drugom planu. Zapravo, možda i ne postoji.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.