Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 7. travnja 2022.

Sandra Bogdan | Zatišje



Naše male osobne smrti trebale bi biti uredne.

I tihe.
Ništa grandiozno što zaustavlja promet na kružnim tokovima,
remeti uobičajen poredak stvari u svijetu,
jutarnju kavu iz automata u uredu, kolodvoru ili na bolničkom odjelu za transfuziju.
Ništa što prekida smijeh djece na igralištu,
što razdvaja ljubavnike isprepletenih prstiju.

Samo šutljivo žalovanje unutar četiri zida
koje ne ometa zanos u pjevu ptica.

Naše male vlastite smrti trebaju biti usamljeni, izolirani odlasci.
Nenametljivi, uz čisti plamen svijeće, bijele krizanteme
i spušteni pogled onoga koji ispraća.

Netko će reći:
Evo, ode još jedan.
Drugi će reći:
Svi odlaze. I mi ćemo jednog dana.

Naše male osobne smrti ne smiju se udruživati s drugim smrtima.
Zemlja ne smije postati masovna grobnica,
jer u zemlju se sije sjeme pšenice,
a ne čovjek,
jer iz mrtvog srca ne može izrasti žito i radostan dan.

Naše male osobne smrti i trebaju ostati male. Pojedinačne.
Usamljeni šetač na krivulji neba
koji zbacio je težinu zemaljskog kaputa s umornih ramena.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.