Miljanka Koštro | Da imam čarobni štapić

Oh, koja čast
Upiti svjetlo
Kad zora se budi
I reći
Živ sam
Oh, koja tuga
Gledati ljude
S krvavim vjetrom
U njihovim očima
I grudima
Dim izdimljen
Iz lule napuhanog ega
Truje i guši
Zastire ljepotu slike
Tek rođena proljeća
Ometa zanos prvoga leta
Pogledam prema nebu
Onda prema zemlji
Gledam u kutu gurnuta Boga
Razočaranjima puni se zdjela
Ovog zavedena vremena
Za pjesmu grlo se stislo, suho
A vjetar nad grobovima cvili

Ah, da imam čarobni štapić u ruci
Zvuk i zveket oružja
Pretvorila bih u
Na livadi zuj pčela
Cvrkut ptica
I gromoglasan dječji smijeh
Ali sam samo jedna kapljica
Ili tek zrnce
Koje će teško preusmjeriti
Tokove besmisla
Ipak
Kap po kap
Zrnce po zrnce
Na kapaljku hranim uvenulu nadu
Oče naš, koji jesi na nebesima…