Ivan Meroveus | melankolija

ljeto se raspuklo
raspršilo po zastoru noći
vješto krijući radnike što uređuju novu pozornicu
kad se zastor digao
sunca nije bilo
ona je otišla
a magla se spustila kao ljepljiva elegija
i sve se u obrisima eterično raspadalo
dok kolone svjetala automobila postale su mučna procesija
stane se u red koji nema kraja
i čeka se nešto, čeka
rame do ramena ljudi u redu dočekuju jutra
vidi se, čini se - ali to nije istina
ljudi samo u sjenama prolaze noseći sjene u prsima
i osjete se i zabole od svake sjene po sjenama nevidljiva privezišta
nema pogleda prema gore kamo dan će uzletjeti
uzice su prekratke i svatko svoju čvrsto drži
a ne zna se čemu taj stisak
čemu to u žurbi prolaženje do nekoga novog jutra
zašto je postalo svakodnevno što prije prohodati dan
i ne očekivati u njemu - ništa?
a ja poželim, htio sam, ljepše prvo jesenje buđenje
volio bih, a ne znam
kako izbjeći zavodljivom cjelovu melankolije