Ivan Meroveus | lom

osjetivši olakšanje
na ovom tlu
već misli jače
krenu k tebi
lomeći prepreke riječi
i glas tvoj dođe
i ti cijela
sva do mene
istina je:
dom je tamo gdje se srce spotiče
i nikada dosta mu spoticanja
međ’ rebrima je otkucaj
kog’ netko pokrene
i nema mu zaustavljanja
sad reci i kao pješak i kao kralj
po svemu što nije ni crno ni bijelo
odakle sve to ili nikad ne pitaj
i ne uzmakni ni pedalj
vještini od koje su načinjena disanja
bodri se s njom
da ne uzmanjka osjet
od kojeg modrina tlu prianja
a padni ako treba sobom
dnu odakle si donijet
prepoznaj pogrom do shvaćanja
i nikad uzmanjkat ne će lom
srca kad duša ga otvara
sa zaslađenom boli do uzvraćanja