Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 28. ožujka 2022.

Tihana Ledić | Ovo sada / Sreća


"ja ništa ne znam o svome životu
ni tko me vodi, ni što da se radi
i pamtim samo neku anegdotu
o ljubavi i nevolji i nadi" (a. dedić) 

sjedim na raštrkanoj terasi, 

s tuđinskim senzorima nekog dječačkog drona 
iznad britanskoga trga,
kao čardak koji lebdi "kao jučer", 
kao na vodi kojom me batrga, 

zaboravljenih babinjaka, kordona,

tijelo prepuno kože mašću se 

nepodnošljivo kvasi;

nespretno rišem, 
reprodukcije kistom iz kafene šalice - 
padine, uspone, ulice - 
više zamišljam nego što pišem. 

hladno je, ali Sunce neće s mene, 
dozvoljava da zurim 
u potkrovlja, šupe, golubinjake pohranjene u nepreboljeno stoljeće

duboko u duši. 

zamišljam vlažne zidove, a Ono ih dobrotom i zlatom, 
vrednotom sjajnim uščuvanim, 

ali pljesnjivim stihovima suši. 

pored mene prolaze 

frćkave i ofarbane žene, 
fakulteta, obitelji, kružoka stijene, 

u kaputima, leviskama 

niz stube na sajam silaze, 

mačke u čizmama među mojim polaroid slikama

s neprevaziđenom sodom, 
tonikom, 
koka kolom, 
nešto alkohola iz bille, na partije bridža, pasijansa, tarota uz nezaobilazne kožne rukavice i prstohvati začina za 
blagovaoničkim stolom

u spontanim velegradskim rimama
kad mimoze zamirišu na štrikana skrovišta zimama.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.