Ovo propelo
nije križ uopće.
Kako misliti oblik
u klupku pretakanja
grana i peteljki upletenih
klancem kockarnice vremena?
Razna takozvana “stabla života”
te sheme ushita nad obalama
virovite nam rijeke genoma
tek smirujući su provizorij
u snenoj slutnji spoznaje.
No valjda bi se kakav
megagrozd bobica
prostrtih hiperprostorom
ovdje mogao domisliti razapet
preko nesvijesti nam o Cijelom.
Bilo kako bilo bambus koala
kameleon euglena vrganj
svi lažištipavci dugoživci
sljepoćom našom dišu
neumitno razdvojeni
uz nas malne gluhe
mimo tona Homo
u tokati svijeta.
Iskonski u mraku
još kinjasmo i sebe
raznovrsnim šumom
da glazbala nam zvuče
razmrljana oko intonacije
zatitrana vrtuljkom identiteta
na trampolinu samoostvarenja
sred istog sunčanog brežuljka
gdje izdanci nam istog žilja
rumeni na čokotu života
premiru svak za sebe.
Ostade bliskogrudno
obnažiti svežanj sječke
osnažiti sužnje za mliječ
odvažiti bližnjega riječima
neumorno govorenim rtom
dobre vjere u oceanu neosjene
pukotinom brane gdje je suša zrela:
Hrana nam je duše iz naše opće zdjele
i sebični je pečat jedan nasred čela!
na propelu koje kažem nije križ
čije čavle i trnje njušiš posvud
imaš li na pameti prstohvat
saharske dine pretaložen
k uhu laponskog jelena.
________________________________________________________________
* Tekst u kurzivu preuzet je iz “Pobratimstva lica u svemiru” Tina Ujevića.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.