Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 30. ožujka 2022.

Pramcem u sumrak

 

Vesta

Piše: Jelena Miškić


Danas je stara majka krenula u babinje kod svojte pa smo se mimoišle u staroj kući. Nekako mi je laknulo, jer sam odmah šmugnula na tavan. Ljuti se kad tako ulijećem kao oluja, viče za mnom da ću svratat niz stepenice (svratat po vukovarski znači slomiti vrat) posebno te strme tavanske. Ali danas je nije bilo, mogla sam i obuvena preko tepiha.

Zatoplilo je, dani su sve dulji, imamo već procvjetane narcise u vrtu, a ja trebam laganiju jaknu, ne više zimski kaput, njega ću mijenjati za nešto što nađem na vrhu stare kuće. Takve zamjene me posebno vesele, jer kod stare majke sve se pažljivo čuva, smješteno i složeno, sezonsko, van sezonsko, u modi, izvan mode, malo, veliko, preveliko, "nikad ne znaš kad će trebati", "trebat će nekome za svatove ili sprovode" i ostale kategorije znane samo staroj majci. Ali korisne. U dnu tavana, pri slabom svjetlu odmah mi je pažnju privukla stara vesta tirkizne boje, kojoj sam se baš razveselila. Osim što su takve vrste pletiva ponovno u modi, boja mi je posebno podignula raspoloženje. Vjerovali ili ne, vesta je stara preko dvadeset godina, možda i više. Nosila ju je davno moja sestra, bila je mlada, prelijepa. Išla je u Edvard Kardelj matematičku gimnaziju i redovito ratovala sa profesorom Marušićem oko matematike, jer je znala da zna. Uvijek odlična, ništa manje od toga nije bila opcija, non stop nad knjigom. Uvijek svoja, borac za svaki milimetar svog života. Ali subotom bi znala obući traperice iz Trsta i dugo sjediti pred ogledalom, šminkala se za izlazak dok sam ja kao mali, dosadni tekut zujila oko nje i dosađivala s pitanjima gdje ide, s kim ide, kako se šminkaju njezine prijateljice, buha mala, dosadna i znatiželjna kako je to piti colu u Tri ruže i kako to izgleda kad se pleše u Mustangu. Sa kasetofona je svirao Duran Duran, njih je jako voljela. Ili Ekatarinu Veliku. Bila sam mlađa i nisam još smjela izlaziti, osim bajsom do Supanca i natrag, do Lijeve bare eventualno. Kada bih se ona konačno pokupila iz sobe, krišom sam ju gledala sa balkona da budem sigurna da je odmakla dovoljno daleko, naravno za štetu koju ću napraviti, moram biti sigurna da je zrak čist. Kada sam u to bila sigurna, trkom sam se vratila u sobu i svom brzinom skočila u tu stolicu gdje je sestra sjedila prije par minuta. Kakva radost! Kakvo veselje! Duran Duran samo za mene! I šminka! O da! Njezina kutija na katove i ladičice sa šarenim sjenilima za oči i raznobojnim rumenilima za obraze samo za mene! A tek boja za usnice, milina. Dan danas pamtim, kutija je bila japansko crvene boje, sa zlatnom ružom na poklopcu. Tu skupocjenu i dragocjenu šminku je bila dobila od jedne od tetaka iz emigracije za svoj rođendan i takvo što u ono vrijeme je bio pravi luksuz.

A onda je krenuo moj masakr. Dubila sam nevješto po raznim bojama, natovarila na sebe sve što se moglo kao papagaj i sretno plesala po sobi zamišljajući kako plešem u Mustangu.

Ne moram ni pričati što je bilo sljedeće jutro kada je primijetila iskasapljene pretince u kojima još ponegdje bilo ostataka boje.

Nikada nisam plesala u Mustangu. Nisam nikada popila kolu u Tri ruže. Ostala su to samo mjesta čežnje u sjećanjima koju moja generacija nije proživjela u Vukovaru. Često sada prolazim pored Mustanga i još uvijek nisam kročila nogom unutra. Ostavljam ga, ipak je to njezina uspomena na jedno divno vrijeme i jednu drugu mladost Vukovara. A ja sam danas opet kao mlađi tekut obukla njezinu vestu, ali iako stotinama kilometara udaljena, moja sestra je sa mnom bila cijeli dan. Grlila me za svaki nestašluk u tirkiznoj boji kao starija i uvijek tu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.