Narcisa Potežica | Mira Furlan "Voli me više od svega na svijetu"

Početkom prošle godine 20.siječnja stigla je vijest da nas je u 66. godini zauvijek napustila glumica Mira Furlan.

Iako je gotovo tri desetljeća bila daleko ostala je naša glumica koja je svojom pojavom, ulogama u filmovima i još više na kazališnim daskama obilježila razdoblje velikih predstava u mnogim gradovim nekadašnje Jugoslavije. U wikipediji piše da je Mira Furlan hrvatsko-američka glumica i ona je stvarno ne samo rođena 1955. godine u Zagrebu, gdje je provela veliki dio života od školovanja do velikih uspjeha u karijeri glumice do devedesetih godina, a kasnije je nekoliko puta i početkom ovog stoljeća kao neka padajuća zvijezda zasvijetlila u predstavi "Medeja" na Brijunima i u Rijeci u Frljičevoj predstavi "Vježbanje života - drugi put" koja joj je posljednja uloga. Ali od njene 36.te godine, znači zadnjih tridesetak godina, skoro pola svog života provela godina u Americi, tamo igrala u prestižnim serijama i živjela tamo, gdje je ju je zatekla kobna sudbina, u njenom domu u Los Angelesu neočekivano je da je na kraju zaraza od komarca zapadnog Nila prouzročila njen prerani i nenadani odlazak s velike umjetničke i u isto vrijeme burne životne scene.

Zato je sve na neki način iznenadila ali i pobudila veliki interes njena autobiografija jer je baš uoči tužne godišnjice smrti Mire Furlan upravo potkraj 2021. godine objavljena knjiga Mire Furlan "Voli me više od svega na svijetu". Ovu opsežnu autobiografsku knjigu (631.str.) u nakladi "Frakture" s podnaslovom "Priče o pripadanju" s engleskog je prevela Iva Karabaić. Mnogi se još uvijek dobro sjećaju Mire Furlan kao najpopularnije, najljepše i najseksepilnije jugoslavenske kazališne i filmske glumice koja je devedesetih godina prošlog stoljeća sa suprugom redateljem Goranom Gajićem odselila u Ameriku. Oko nje i o njoj bilo je u to doba burnih komentara i članaka u sredstvima javnog informiranja koji su ustvari i uzrokovali njen odlazak s tadašnjih kazališnih pozornica Zagreba i Beograda. Zato će mnogi sa zanimanjem uzeti u ruke njenu autobiografiju koja je postala jako tražena i s pravom je pobudila pažnju mnogih sa željom kako bi bolje upoznali biografiju ove naše glumice i najviše da pročitaju što i kako ona o svemu progovara, a govori zaista britko, ne štedi nikoga i mnogi se mogu osjećati pogođeni njenim oštrim perom.

Opću popularnost Mira Furlan je kao mlada stekla ulogom Kate u poznatoj televizijskoj seriji Velo misto, koje je nekoliko puta reprizirano. Za svoje glumačke sposobnosti dobila je Zlatnu arenu 1983. za ulogu u filmu Kiklop i kao najbolja glumica u filmu Lepota poroka. Zahvaljujući ulozi u filmu Otac na službenom putu, često se ističe, upoznala ju je svjetska javnost a od 1986. postaje tražena glumica koja igra važne i glavne uloge u brojnim predstavama u gradovima diljem tadašnje Jugoslavije. Godine 1990. čak dobiva hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin. S brojnim predstavama gostuje u kazalištima od Ljubljane, preko Sarajeva, Dubrovnika do Skoplja. Ali najviše glumi u najvećim kazalištima njenog rodnog Zagreba i u Beogradu gdje živi i radi Goran Gajić, po njenim riječima "muškarac njenog života." Angažirana gotovo svakodnevno i rastrgana profesionalnim obavezama igrajući u HNK i u Jugoslavenskom dramskom pozorištu putuje gotovo svakodnevno - nastupajući u Zagrebu ili Beogradu i u doba kada počinje rat često postaje meta nacionalista s obje strane. Detaljno opisujući svoje psihičko stanje ali i atmosferu u kazalištu te susrete s publikom, posebno trenutke kada dobiva pogrdna pisma i mnoge telefonske prijetnje. Mnogi prijatelji šute, što joj i kasnije pišući o tim danima najviše teško pada - pa na kraju emigrira sa suprugom Goranom Gajićm u SAD. U Americi poslije faze preživljavanja radeći kao konobarica, njen suprug kao radnik na poslovima dostave i selidbe - poslije on opet radi u filmskoj industriji a na kraju Mira Furlan poslije mnogih poniženja jer ona je tamo stranac – ipak dobiva uloge u uspješnim serijama Babilon 5 i Izgubljeni. No glumačka karijera u svijetu i brojna gostovanja, čak i kada idu glumci na plažu Waikiki u Honolulu ili seli u bolji stan, u svoju kuću - nije ono što jedino traži. Često misli o svom "prošlom životu" a to je sve ono što je ostavila prije odlaska u Ameriku, europski način života, poznato okruženje, prijateljstva, sigurnost.....

Naime u djetinjstvu kao plaho dijete uvijek traži sigurnost u poznatom okruženju i svi njeni napori su u vječnoj želji da bude prihvaćena i voljena. Tek materijalno nešto sigurnija u svojoj kući s pogledom na natpis Hollywod - kada dobiva željenog sina Marka Lava sretna je u ulozi majke. Knjiga i počinje njenim obraćanju sinu Marku, posvetom "za moga sina" a naslov uvodnika je "Pismo mome sinu" pa pisanje ove autobiografije postaje povod ovakve forme ispovijedi i želja da objasni njegovo nasljeđe. Tako ona piše u dalekom svijetu o svom pripadanju jednoj dalekoj zemlji koje više nema. Piše i o obitelji koje više nema i o svom obiteljskom porijeklu. Na taj način pričajući sinu čini se u prvom redu američkim čitateljima objašnjava o zemlji u kojoj se rodila, živjela, imala karijeru a napose o svojim korijenima koji sežu s majčine strane od jednog djede Židova Fritza Weila iz Bosne (koja je tada bila u sastavu velike Austro-ugarske monarhije). Taj djed bio je uvijek u središtu svake zabave, iznimno muzički talentiran, silno dosjetljiv, šarmantan, tenisač, putnik, čovjek koji je govorio nekoliko jezika, nadareni imitator, materijal za legende. Nije ga nikada upoznala jer je za vrijeme Drugog svjetskog rata u doba NDH zato što je bio Židov ubijen u logoru Jasenovac. Kao mlad bio je ljubav učiteljice iz obitelji Savić, a plod te veze je Branka, Mirina majka koju poslije usvaja fina zagrebačka dama – njena voljena baka Ljuba, koja je studirala francuski i latinski u Grazu, Beču i Sorboni. Ta baka Ljubić kako su je zvali, odgajajući malu Miru, potiče očito kod nje interes i ljubav prema knjigama, pa puno kasnije kada Mira Furlan odlazi u emigraciju – iz Zagreba nosi samo knjige, bakine i mamine knjige. Njena majka Branka bila je istaknuta stručnjakinja knjižničarstva u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Na više mjesta u autobiografiji piše o ljubavi prema knjigama a opisujući novi dom u Americi govori da samo tamo gdje su knjige - iz njenog roditeljskog stana u Petrovoj ulici u Zagrebu - tamo je i njen dom! U uvodnom dijelu knjige koju posvećuje sinu Marku Lavu objašnjava zašto želi sve ispričati pa kaže "zbog svog sina i njegova neotuđiva prava da traži sreću". Tako je ispričana priča njezina života - od opisa skromnog stana u zagrebačkoj Petrovoj ulici, gdje se čuje zvonjava s tornja Petrove crkve, zvuka njenog djetinjstva koji čuje u stanu i u trenutku njenog odlaska iz Zagreba, u stanu koji joj je nepravedno oduzet ( ali poslije sudskog procesa ipak vraćen) a životna priča seže do njihove novouređene kuće u Americi. Očito ona američkoj čitateljskoj publici objašnjava svakodnevni život u komunističkoj Jugoslaviji svog djetinjstva. Ujedno saznajemo razne intimne obiteljske prilike ili bolje reći neprilike. Njen otac, učitelj i nekadašnji partizan, porijeklom iz Slovenije rođen u Gorskom kotaru, bio je u Titovom logoru na Golom otoku, osuđen dvije godine, a također i majka tamo provodi čak tri godine. Po povratku kad su se oženili 1955. rodila se Mira. No taj njen otac, tada već prosvjetni savjetnik i kasnije poznati sveučilišni profesor sociologije i pedagogije na obiteljskim slikama je jedini uvijek ozbiljan ili namršten - imao je paralelnu obitelj kojoj je odlazio svaku nedjelju. Majka je sve to slučajno saznala. Svojoj jedinici je donosila poklone s putovanja po Europi, ali se nažalost razbolila i pet godina zbog karcinoma kralježnice i kostiju bila gotovo nepokretna. Poslije njene smrti, slijepa baka Ljuba otpremljena je u Dom na periferiji grada a otac seli svojoj drugoj ženi. Danas bi rekli - odrasla je u disfunkcionalnj obitelji, a zadovoljna je i hvaljena od svih kada glumi, odabire Kazališnu akademiju i svoj poziv glumice jer potpuno je sretna jedino na pozornici kada dobiva pljesak, žarko želi divljenje publike i da je svi vole. Bolna uspomena i veliko razočaranje doživjela je kada je u srednjoj školi zabranjena predstva koju je spremala s profesorom Davidom Jolyjem jer prdstava je bila nepodobna u to vrijeme. U mladenačkoj fazi neko vrijeme provodi lude dane, nije joj strano posezanje za alkoholom i dogom, sitne krađe i prolazne avanture, a već poznata glumica sklona depresiji liječi, čak je tu pokušaj samubojstva, dalje juri od grada do grada, od pozornice do pozorice, ali najljepši su joj trenuci nove uloge. Opisujući svoja mladenačka putovanja – u potrazi za svim što je život u zapadnoj Europi pružao, posebno u Parizu, Rimu i Londonu, gdje uči engleski - ona koja je uvijek željela širine Zapada i sanjala o slobodi u Americi – sada u dalekom svijetu osjeća se stranjkinjom i nigdje potpuno prihvaćenom. Često plače i sjeća se svog plača rastrgana između Zagreba i Beograda. Tek s napomenom da je "stranac s izuzetnim sposobnostima " uz pomoć američke agentice i vlasnice kazališta Židovke ali zbog toga opet doživljav prozivanja, pa kad ipak dobiva potrebne dokumente za rad u SAD i dalje ostaje emigrant i stranac.

Tako je u autobiografiji ogolila i sebe i okolinu, s puno kritičkih primjedbi ne štedeći nikoga.

Knjiga je sastavljena od poglavlja: OBITELJSKE FOTOGRAFIJE (listajući slike iz starih albuma priča o obitelji), slijedi DJETINJSTVO ( ja), ŽIVJELA SLOBODA (srednja škola) BEZ KREME ZA SUNČANJA (ljetovanja u Dubrovniku!), ŽIVOT IZMEĐU DVAJU GRADOVA (sretna nova godina), STRANAC S IZNIMNIM SPOSOBNOSTIMA (Vanzemaljac s iznimnim sposobnostima), SVI SMO MI OD ZVIJEZDA (Kuća).

Knjiga se čita gotovo u dahu, čak ako puno događaja i znamo, pisano je tako da želimo stići što dalje prateći autoricu na njenom životnom putu. Mira Furlan otkriva obiteljsku sklonost da se komunicira pismima, tako joj majka piše pismo poslije njihovih nesporazuma, a ona sama čitav život piše dnevnik, puno toga u knjizi oživljeno na temelju tih zapisa.

A zbog malih bisera, opisa posebnih trenutaka i velikih ali i manje važnih događaja prepoznajemo neke trenutke ili stanja iz svog života moramo reći da se isplati pročitati ovu knjigu. Na neka mjesta se vraćamo i želimo ih ponovo pročitati. Tako s puno nježnosti opisuje čin rađanja, dolazak na svijet njenog sina jedinca, a u zadnjem poglavlju kad mu se obraća već ga prati u koledž.

Ili na posebno topao način opisuje na dvadesetak stranica život s kućnim ljubimcima - s mačićem Ugom i kasnije piše o drugoj velikoj Mački koju pregazi auto, ranjenu njen Goran i sam krvav nosi veterinaru, pa kaže da se tada ponovo zaljubila u svog muža, Oni se odlučuju za operaciju da sada slijepoj životinjici bez jednog oka produže život pa ona ostaje kod njih još tri godine.

Odlomke u kojima govori o prijateljstvu, o razočanjima, o starosti ili o knjigama pozivaju da čitamo s olovkom u ruci, želimo potražiti te dijelove knjige, zabilježiti njene misli i ponovo ih pročitati.

Na kraju ćemo se zapitati kako je uspjela napisati ovakvu knjigu na engleskom, koji nije njen materinji jezik, što bi malo tko mogao, ali ona govori baš u knjizi o svom obrazovanju i školovanju prema odlukama svojih roditelja koji su usvojili židovsku koncepciju da mnogo toga može u životu propasti ali obrazovanje ostaje.Ujedno osim što je bila dobra glumica, višestruko talentirana, ovo nije prva knjiga Mire Furlan jer je ranije napisala dramu "Dok nas smrt ne razdvoji" i knjigu kolumni "Totalna rasprodaja" koje je objavljivala u Feral Tribuneu - sada se dokazala kao uspješna spisateljica.

Sve nepravde, mnogo toga što je napravljeno ili rečeno a nije se smatralo pogrešnim u ime političkih poteza, u općoj atmosferi odobravanja hajke na pojedinca, ali mnogi postupci u njoj su izazivali prvenstveno bolno čuđenje, pa je možda ova prva godišnjica smrti Mire Furlan prigoda da se ponovo valoriziraju sve njene vrijednosti kao glumice i ovaj ne samo kao talentirane autorice vlastite biografije nego spisateljice dobre knjige.