Damir Jurinčić | Po prvi puta

 

Ti si tiha rosa na mom dlanu,

cvjetaš i zoveš me svojim krilima:

Pođimo! – U susret divljini! –

neobuzdani, rasterećeni,

ovjekovječeni.

A ja te grlim i svojim usnama

pripajam,

odlazim pa se 

vraćam

i iznova te sanjam

u labuđoj noći

nepredvidive težnje

i procvalih stihova;

a jesen je,

grane se njišu

i vjetar puše,

jako, moćno, vijugavo,

doziva nas

svojom harmonijom

gdje ćemo se rastati

i sastati

po prvi puta!