Tubišvat - nova godina drveća

Piše: Narcisa Potežica.mr.sc.

Ove godine je  Nova godina drveća ili židovska “mala nova godina” - Tubišvat (Tu B'Shvat, Tu BiSchwat)) - poznati blagdan koji pada u ponedjeljak 17. siječnja, a počinje u nedjelju 16. siječnja 2022. uvečer, odnosno završava drugi dan dolaskom noći.  

Tubišvat znači na hebrejskom “15. dan u mjesecu švatu” (na 15. Švat prema židovskom kalendaru), a praznuje se jedan dan. Naziva se još Roš Hašana Leilanot a Hamišoši ga zovu Sefardi. 

Iako ta  židovska "mala nova godina" - "nova godina drveća" ili "rođendan drveća" (ili "rođendan stabala") tradicionalno nije blagdan ipak se obilježava kao dan kada se slavi jedna od Božjih kreacija, a to je drveće. 

Naime Židovski kalendar, sa svim svojim blagdanima vezan je uz ciklus rasta, a  od svih zelenih stvari (biljaka) židovstvo je najviše povezano s drvećem, posebno voćkama.

Drvo (stablo) nije samo još jedna biljka u Bibliji, već je simbol života,  a time je i simbol čovjeka i simbol židovskog naroda. Prema Tori, Bog je stavio dva stabla u sredini Gan Edena (Rajskog vrta): prvo, Drvo spoznaje dobra i zla i drugo, Drvo života (Rtz Hajim). A koje je drvo od ta dva ovisi o odnosu prema njemu, pa su Židovi  morali slijediti posebna pravila čak i u ratu. Naime Tora propisuje da Židovi ne smiju ratovati protiv drveća i nisu smjeli sjeći voćke. 

Proslavu blagdana Tubišvat  obilježavaju Židovi jedući voće i to osobito od vrsta koje su izdvojene u Tori u slavu  plodova kojima se ponosi zemlja/država Izrael (Erec Izrael).

Često se kaže da se jedu samo one vrste plodova voća kojima je "blagoslovljena zemlja izraelska". Glavna ideja je bila da se jede određena vrstu voća i plodova s drveća. Tako se jede voće i plodovi  koji rastu u Svetoj zemlji – i to sedam vrsta opisanih u Bibliji: pšenica, ječam, grožđe (loza), smokve, nar (šipak), maslina i datulje, a u praksi obavezno se jede pšenica i ječam najčešće u obliku kolača, te bademi, grožđice i rogač (i suho voće kod Aškenaza), a uz to se piju četiri čaše vina.

Usvojen je običaj  da se piju četiri čaše vina po redoslijedu (po pravilima – seder). Započinje se čašom bijelog vina, u drugoj čaši se pomiješa bijelo i crveno(crno) vino, pri čemu se stavi više bijelog vina, u trećoj čaši se opet pomiješa bijelo i crno vino, pri čemu se stavi više crnog vina i na kraju se pije čaša čistog crnog vina. 

Naime ovaj slijed simbolično prikazuje postepeni prijelaz prirode iz hladnog, „bijelog“ zimskog perioda, dalje kroz period pupanja (lagano crvena boja druge čaše), slijedi doba punog cvata (treća čaša) i na kraju  je čas sazrijevanja plodova (četvrta čaša). Po određenom redoslijedu izgovaraju se odgovarajući blagoslovi za ljude, koji će onda postati jaki kao stabla. Iako mnogi koji sudjeluju u obilježavanju ovog blagdana nisu mogli posaditi stabla jer  nije bilo proljeće tijekom petnaestog Švata gdje su živjeli, ali oni su jeli "plodove sa stabala“. Ovi plodovi  koje su jeli bili su poput onih u Izraelu: bademi, datulje, smokve, grožđice i rogač.

Židovi imaju četiri nove godine: najznačajnija je Roš Hašana (u jesen, obično u rujnu ), a po katoličkom kalendaru je Nova godina 1.siječnja, po pravoslavnom 13.siječnja, a sada je pred nama ova po židovskom kalendaru četvrta nova godina - Tubišvat što doslovno znači "nova godina drveća ili stabala". Na ovaj dan nekada se određivala starost drveća, naime taj dan označava početak "nove godine" za drveće ili službeni "rođendan-drveća".Većina zimskih kiša u Izraelu su već pale, drveće se budi iz "zimskog sna" i novi sokovi poćinju kolati. Plodovi drveća koje cvate prije Tu B'švata se smatraju prošlogodišnjima, a plodovi drveća koje cvate poslije pripadaju ovoj godini.

Određivanje starosti drveta također se uzimalo u obzir, budući da je bilo zabranjeno jesti ili na bilo koji način imati korist od plodova drveta koje je to drvo donosilo u prve svoje tri godine. Tijekom četvrte godine, sve voće koje je to drvo dalo nosilo se u Jeruzalem i tamo jelo. A tek u petoj godini prestaju sva ograničenja. Pravno "nova godina" značila je da se odvaja desetina za proizvodnju novih stabala koja će narasti u Svetoj zemlji, time što se izdvajanje desetine razlikuju od godine do godine i postojao je sedmogodišnji ciklus mirovanja. Doba kada pupa novi plod smatra se da pripada slijedećoj godini ciklusa i pada na 15. dan židovskog mjeseca Švata. Od toga dana, smatra se, drveće “pije novu vodu”, odnosno kišu palu tijekom zime. Kod nas je u to doba obično još je hladno, nekih godina gledamo na krovovima snijeg, ali u Izraelu je to  sezona u kojoj najranije cvatu stabla, sve je već zeleno i počinje proljeće, a u Mediteranu, pa i u Izraelu cvatu bademi. Priroda tada izlazi iz zimskog sna i započinje novi plodonosan ciklus, pa se u ovo doba slavi početak novog života u prirodi.

U vrijeme postojanja Hrama Tu B'švat je bio neka vrsta fiskalne godine. Kasnije, tijekom srednjeg vijeka dobio je drugu dimenziju, posebno u Kabali  - pa se tumači u stihu u Tori "jer čovjek je kao drvo u polju" a kralj David u psalmima tu misao proširuje i kaže: "pravednike uspoređuju sa stablima palme i cedra,  s korijenjem u kući Gospodnjoj, koji neprekino daju plodove". Tora i rabini često uspoređuju čovjeka  s trupom drveta,  korijenjem, granama i lišćem. Nime analogija je u tome da drvo treba četiri osnovna elementa : tlo, vodu, zrak i vatru/ sunce. A što čovjek treba? Treba -duhovni nektar, koji dobiva iz nekih viših sfera i kaže se da za razliku od drveta,  čije je korijenje u tlu, čojekovo je na nebu odakle crpi svoje sokove i snagu.

   

Na taj dan prisjećamo se da je po Mojsiju "čovjek drvo u polju". Postoje različiti načini obilježavanja i slavljenja kod kabalista i razni hasidski običaji. U srednjem vijeku se Tu B’Švat slavio kao blagdan voća i kao “Nova godina”. U 16. stoljeću kabalist Rabbi Yitzchak Luri od Safeda i njegovi učenici pokrenuli su seder večaru (prema pravilima,) pa se na Tubšvat jedu plodovi s drveća koji rastu u zemlji Izrael i imaju  simboličko značenje. Za kabaliste je također drvo simbol života. I u srednjem vijeku se Tu B’Švat slavio kao blagdan. Razvio se seder što znači određeni propisani red - redoslijed, ritual u odabiru hrane i pića konceptualno sličan Pesahu (Pasha) kada je također seder ali se sada - na Tubišvat uz večeru raspravlja o duhovnom značenju voća. vaj običaj proširio se prvenstveno u sefardskim zajednicama nekadašnjoj Španjolskoj, a kasnije te običaje prihvaćaju i Aškenazi (Židovi u srednjoj, sjevernoj i istočnoj Europi) gdje se na Tubišvat tradicionalno jede uglavnom samo suho voće i bademi.

Tako ovaj blagdan obilježavaju vjernici ali i ostali u Izraelu jer se sve više pridaje velika pažnja sadnji drveća i ekologiji uopće.

U Izraelu je drevni običaj, kada je dijete rođeno da roditelji posade stablo u tu čast, a stablo je posađeno najčešće na Tubišvat nakon rođenja djeteta. Ako je beba dječak sadi se cedar, ako se rodila djevojčica posadi se čempres. Kako rastu djeca, tako rastu i stabla, pa kada se mladić i djevojka žene ili udaju od tog stabla izgrade svoju hupu (chupah) - vjenčanu nadstrešnicu. Naime kako su se ova dva stabla u hupi - zajedničkoj nadstrešnici združili, tako su sada mladoženja i mladenka zajedno u svom braku i zajedničkom novom životu. Zbog očuvanja zelenila i posebno drveća ovaj običaj sjeće stabala posebno za svaki par se napušta i ostaje kao lijepa predaja i samo se priča o tom simboličnom i romantičnom običaju. 

Također je običaj da židovska djeca idu okolo i skupljaju novac za „sadnju stabla u Izraelu“ u ovo doba godine. Želja mnogih u Izraelu i moderna tradicija za ljude koji žive izvan Izraela je posaditi drvo u Izraelu ili dati doprinos Izraelu za Nacionalni fond za sadnju drveća u Izraelu. Diljem dijaspore se prikuplja novac kako bi se u Izraelu moglo posaditi što više drveća, pa je Izrael na kraju 20. stoljeća bio jedina zemlja u svijetu koja je imala više drveća nego na kraju 19. stoljeća. A izraelski parlament Kneset na dan Tu Bišvata slavi svoj rođendan, ustari simbolično parlament Kneset je kao svojevrstan dragocjen plod na stablu staro-nove izraelske države.

Postoje mnoge talmudske priče o spasenju, nakon lutanja pustinjom, pod nemilosrdnim sunčevim zrakama, bez vode i hrane, umoran putnik nalazi spas u hladu pod krošnjom stabla. Prije nego je krenuo dalje osjetio je potrebu da zahvali, da blagoslovi plodove koji su mu podarili život. Stih u Tori kaže: „čovjek je kao drvo u polju“, a u svojim psalmima kralj David pravednike uspoređuju sa stablima palme i cedra „s korijenjem u kući Gospodnjoj, koji neprekidno daju plodove“. Tora i rabini često uspoređuju čovjeka s drvetom, korijenjem, granama, lišćem i plodovima nebeskim. Često se korijenje stabla uspoređuje s pretcima ili porijeklu nekog čovjeka.

Obzirom da se ovaj blagdan najljepše obilježava  organiziranom sadnjom  drveća, također možda je manje poznato da je Izrael jedina zemlja na svijetu koja ima u zadnjih pedeset godina više drveća, a posebno puno voćnjaka, dok u svim ostalim zemljama svijeta ima sve manje šumskih prostranstava ili novo posađenih šuma. Preko milijun ljudi sudjeluje svake godine u akciji organizirane sadnje drveća na Tubišvat, a u znak poštovanja ovog blagdana koji simbolizira buđenje prirode kroz cvjetanje badema mnoge institucije su prihvatile dan tog blagdana za svoj interni praznik ili Dan svoje ustanove i tako proslavljaju ovaj dan kao svoju godišnjicu baš na ovaj poseban dan. 

Da bi se ovaj praznik što bolje "udomaćio" među ljudima u  vrijeme  kada je borba za ekologiju u fokusu  čak je i Hebrejski univerzitet u Jeruzalemu osnovan na Tubišvat 1918., zatim Izraelski tehnološki institut u Haifi 1925., kao i Skupština Izraela 1949. godine također na taj blagdan.

U Izraelu je u suvremeno doba Tubišvat praznik koji se slavi najviše kao „rođendan drveća“, od posebnog je značaja to za Izrael u kojem je od pustinje stvoreno plodno tlo posađeno brojnim voćnjacima kako bi se prehranilo stanovništvo koje je svoj život posvetilo oživljavanju pustinje u Svetoj zemlji. A oni koji ne mogu posaditi stablo sakupe se uz blagdanski stol pun različitog voća i plodova s drveća, te se uz blagoslov četiri čaše vina podsjete se na  tradiciju i značaj obilježavanja ovog blagdana.

Treba se posebno podsjetiti da talmudski mudraci kažu da su se i ptice na nebu pridružile Izraelcima u njihovoj pjesmi veličanja Boga, pa je običaj da tada posebno hranimo ptice, jer to je i zimski period kada nemaju dovoljno hrane. Osnovna zapovijed u židovstvu je da se ublaže patnje životinja, to se spominje i na ovaj praznik, a uz to u današnje doba se razvija sve više kroz ekološku svijest o zaštiti životinja i potrebi očuvanja prirode.

U Izraelu je Tubišvat kao praznik u novije doba ponovo posebno oživio i sada ga slave mnogi sekularni Židovi, pa sve više postaje ne samo vjerski već je danas i svjetovni praznik. U suvremenom Izraelu taj se dan slavi tako što se ukazuje na ekološki značaj očuvanja prirode najčešće bar simboličnom sadnjom drveća.