Željko Krznarić | Dok je ljubim

 

Dok je ljubim 

Moje pjesme zašute u njenu čast

na nekim dalekim još nepoznatim kontinentima

koje će jednom pronaći

izraslo je drvo dok  je ljubim

i dok sam džepova poderanih

godine jednostavno gubio

sad se to sve čini beznačajno

jer tko nije nekad u tami

nekoga grlio očajno

tražeći u dubini pogleda razloge za spas

tko nije u zavjetrini nekoj pustoj

čekao da dopre do njega neki glas

neka nada 

taj ne može svoju krv pomiješati

sa zvukom prvih umornih jutarnjih tramvaja

sa  snom koji je grubo skinut sa lica

i zato je uvijek tako dok je ljubim

moje pjesme zašute

sklanjaju joj se s puta

dok kao majka svih pjesama korača

po hodnicima moje unutrašnjosti

dok je krv nosi žilama

dok zastaje tek da popravi haljinu izgužvanu

u tom svečanom činu 

kad otvara vrata nove budućnosti

i dok je ljubim

više s ovih visina ne mogu past

i dok je ljubim

moje pjesme još uvijek zašute u njenu čast