Zdenka Čavić | Predatori Adeline svijesti

Slobodna od dana i noći putovala je put blaženstva kroz prostor i vrijeme. I tako stigla i do plave fontane. Doma predatora igara i moći. Stigla je do uzroka i posljedica ne razlikujući ih baš previše. Kretala se ubrzano i sudarala s mislima onih koji su također putovali, želeći se osloboditi svjetovnih zadovoljstava - želja, ljutnje, iluzija, ili pak oholo jureći k ugodi i komfornosti pod svaku cijenu. Krenula je, a premalo je znala o putovanju. Opremljena samo željom i nakanom da promjeni stanje koje joj više nije bilo dovoljno dobro za ostanak na zemlji koju je upravo napustila.

Predator privida moći otvorio je širom branu na ulasku u svoje zagasito plavo carstvo. Osjetila je nalet vala koji ju je potisnuo naprijed, a da nije stigla ni djelić sekunde razmisliti želi li zaroniti dublje ili krenuti dalje. Strelovitom je brzinom shvatila da je upala u zamku novog privida koji je možda još nepovoljniji za nju od onog kojeg se upravo oslobodila. Bljeskom munje pred njom se stvorio muškarac s tisuću lica. U hipu je pokazao ono zavodljivosti. Na njegov znak okružile su ga ljepotice odjevene u plavu svilu, napućenih rumenih usana i kose spletene u bujne pletenice. Zapucketao je prstima i već je prilazio muškarac kakvog je oduvijek priželjkivala. Crnokos, tamnook i vitak, prošaran sjedim vlasima po zaliscima. Nevjerojatno privlačan. Baš ga je takvog i zamišljala za život u dvoje. Prilazio joj je ispruženih ruku. Bilo bi tako lako naprosto mu se naći u zagrljaju. I novoj igri iluzije koja joj se upravo spremala. I premda nespremna na takvo putovanje mislima, bez imalo predumišljaja shvatila je da je sve što se počelo događati previše nalik njenim maštarijama. Znala je da je u zamci koje se mora otarasiti i smjesta putovati dalje.

Samo, nije očekivala to što je uslijedilo. Plave vile su je opkolile i počele oko nje sve više stezati obruč, a muškarac njezinih snova polako je gubio oblik približavajući se. Predator se više nije smijao, već mu se u očima vidjela zluradost i prijetnja. Bit će samo još jedna ulovljena duša više u carstvu plavetnila. Kako je mogla povjerovati plavoj boji i misliti da joj ona otvara put dalje, k oslobođenju. O, kako je samo mogla biti tako naivna. I pobrkati lončiće.

Sjetila se kako je dobila ime kada se rodila. Otac je odmah rekao: ‘‘Neka bude Adela. Znat će putovati kroz vrijeme kao pravi izdanak naše loze. Bit će plemenita, dosjetljiva, okrenuta novom dobu i ljudima ispred svog vremena.“ Majka se baš i nije složila s tim. No, prije njenog rođenja dogovorili su se da će djevojčici ime dati otac.

‘‘Dobro, ako baš ustraješ na tome da ti daš ime našem djetetu.“

‘‘Vjeruj, dobro sam odlučio. Pokazat će se to u trenutku njezinog odlaska.“

Djelićem manjim od zemaljske sekunde koji je strelovito preletio kroz vrijeme od kada se rodila do trenutka kada se našla u zamci, ona je znala da se mora oduprijeti. Na neki način ime joj je odredilo mogućnosti. Samo, ima jedno samo, veliko kao planina. Je li se dovoljno u zemaljskom životu naoružala znanjem, snagom i okretnošću? Je li dovoljno mudra? Pomislila je da se zato valjda djeci i daju imena. Da budu i imenom ojačana na putu k samoostvarenju.

Skupivši koncentraciju u čistu esenciju misli za bijeg, izdigla se naglo i neočekivano u vis, i svom snagom probila branu kroz koju je bila potisnuta dolje. Uz prasak i bljesak munje bila je katapultirana na put koji je izravno vodio k crvenoj fontani. Pomislila je na ljubav i kada se počeo otvarati val crvene boje, shvatila je da opet upada u zamku. Zaustavila je misao. I što sada? Nije stigla ni pomisliti na odgovor na postavljeno pitanje, a već je osjetila kako je val srdžbe obuzima i pokušava stisnuti u usku komoru bijesa, svu u crvenom satenu, s crnim prugama po sredini. Grozničavo se snagom nesalomljive volje probila kroz saten, shvativši da crna vodi u sigurnu propast. Ovoga se puta našla u poziciji da mora zaustaviti misli. Ipak je pomislila na jedno. Pomoć.

Iz bjeličaste izmaglice materijaliziralo se čudno biće nalik na patuljka iz prvog Doba Zvijezda. Njezinu je Zvijezdu odjednom osnažila jaka bijela energija titrajući zlatnim sjajem. Prožela ju je svu i okružila je. Našla se u sferi mirovanja. Na mentalnom ekranu čula je riječi: ‘‘Zaslužila si pomoć, a ja sam upravo izbavljao ljubav iz ralja Sotone pa sam bio u blizini i čuo tvoj poziv u pomoć. Priznajem da si pri tom imala i puno sreće. Tvoja frekvencija tek polako raste i nije dovoljna za uzdizanje. I što sada s tobom napraviti? Možeš ostati tu koliko god želiš, no mirovanje ti neće omogućiti rast već samo odmor.“

‘‘Ne znam, to mi je prvo uzdizanje, ne znam je li i jedino svjesno pa molim pomoć.“

‘‘Pa dobila si pomoć. Sad odluči što i kako dalje. Ovdje možeš ostati zaštićena eonima, no mislim da će ti dosaditi.“

‘‘Može li to biti unaprijed određeno vrijeme?“ Sjetila se očevih riječi da će biti okrenuta novom dobu ispred svog vremena. Na to je obavezuje genetika po ocu. Izabrana je i mirovanje nije njezino voljno stanje.

‘‘Može’’, smjerno joj je odgovorio.

‘‘Još bih samo nešto pitala. Moram li se izbaviti od svih sedam predatora svijesti prije nastavka putovanja?“

‘‘Naravno, draga moja, nema preskakanja.“

‘‘Onda molim za odmor i vrijeme da dovoljno ojačam kako bih se mogla oduprijeti narančastom predatoru.“