Zapravo, vrlo je teško izreći pravorijek o umjetničkim stvarima, djelima i dometima. Najprije stoga, što sustavno praćenje ne postoji, kriteriji nisu postavljeni, kategorije nisu jasne (amaterizam, poluamaterizam, profesionalno pisanje). Kad čovjeku govoriš o njegovom djelu, to je kao da mu o djetetu daješ sud i valja gaziti oprezno, nevidljivim rubom osjetljivosti. Međutim, umjetničko i kvazi umjetničko ("kao nešto") prilično se lako razlučuje. Prava umjetnost ima širinu, dubinu, visinu; ona širi granice, preobražava, potiče projektivnu maštu, daje utjehu, inspirira na vlastiti pokušaj ili kreativni dijalog.
Takva djela ne nastaju lagano, iz dosade, ambicije, iz sračunate želje za odobravanjem, niti bilo kakvoga narcizma. Evo što kaže perfekcionist Valery u svom OSTRVU KSIFOS: "Ja radim znalački, postojano, sa beskrajnim čekanjima najdragocijenijih trenutaka; sa nikad završenim izborima, sa svojim uhom, vidom, sa svojim pamćenjem, toplinom, sa svojom gorčinom; ja obavljam svoj rad, prolazim kroz pustinju, kroz obilnost, kroz Sinaj i Kanaan, kroz Kapun, poznajem suvišno vrijeme i vrijeme očišćenja, dajem sve od sebe , kako bih što bolje ostvario ono za što znam da će biti ništa, predmet dosade, zaborava, nerazumijevanja, i što će mi se smučiti, raniti me sutra--jer ću sutra neizbježno biti slabiji ili nadmoćniji od onoga koji danas d a j e s v e o d s e b e."
Po ne znam koji put, naglasit ću da me u poeziji zanima sačuvani osjećaj, otisak nekog emotivnog trenutka u vrućem vosku, da sam pohlepna za metaforom i inspirativnom slikom ("O, leptirice muslimanko, / U razrezanom plaštu sva: /Ti životnice i umiranko, / Tako si velika i sjaš!"- Mandeljštam). Istodobno, odbija me hladni konstruktivizam, prenatezanje jezika, kvazimudrenje, objašnjavanje:; pravi pjesnik sve kaže stihom, a ne raspravljanjem o (vlastitim) stihovima. Mislim da će malo ovoga, što danas čitamo kao poeziju, preživjeti hod vremena. Obuzimaju me čamotinja i dosada, dok tragam za nečim solidnim, što nosi biljeg talenta i ne nalazim traženo, a pretenzije me guše, jednako kao i površnost i lažna "igrivost", kad autoru tobože nije stalo kakve su pjesme, već samo brlja po tastaturi i "piše piše petnaest", uvjeren da stvara nešto tako uzvišeno i suptilno, probrano i jezično zahtjevno, kao što je poezija.
Previše je stvari na ovome svijetu, koje glume da su nešto, stoje umjesto nečega, fingiraju pod nazivima poetike, estetike, osobnoga izraza i koječega, a zapravo su aproksimacije, paravani, provizoriji, i ne pune čovjeka nikakvom djelotvornom energijom. Mislim da ne bih više trošila vrijeme ni pozornost na te pokušaje, ne iz oholosti, već iz čiste ljubomore na svoje vrijeme, kojega je toliko malo ostalo.
11. 12. 2021.
F. G.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.