miri mi rodni kraj pokošenim sijenom
ovdje gdje sam učio slova
upijam samoću koja me nosi
dok vlak klopara mirnim poljima koja mi izmiču podno kotača
moja njiva jedri valovima pšenice
oče poklanjam ti požnjevenu djedovinu zlatni svežanj života
neka me obgrli sjenka drveća u nestalom gaju
u kojem je tvoj glas zašutio
pišem daljinama misleći na te
sjenku ti vidim zazelenjelu u žbunu sinulu u starom lišću
kad ne govorimo izravno o zemlji onda spominjemo nebo
i donosimo mnogo novog zaboravljenog
jer ono što pamtiš nije ono što treba da upamtiš
pa i ono što si zaboravio nije sve što voliš
ostavi na tren plug i crvene volove
ta ipak zemlji dugujemo malo spokoja i nježnosti
pamtim svijet je bio vedriji i jednostavniji onda
kad čeznuh za običnom ovozemaljskom malom ljudskom srećom
iznenada kad se dan do kraja otvorio i oljuštio
ništa ne ostade do toplog mi sjećanja na te
osim jasnog putokaza sunčane staze bijelog doma
tužno je u mojim snovima u srcu mom
bez tebe oče
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.